Izbornik

Julije Golik
(1866-1924)

Rektor 1917-1918.

Predsjednik Udruženja visokoškolskih nastavnika u Zagrebu (1919-1922)

Sveučilišnu karijeru započeo je 1899. kao privatni docent za rimsku književnost. Od 1907-24. profesor klasične filologije latinske na Filozofskom fakultetu. U razdoblju 1923-1924 obnašao je dužnost predsjednika Pučkog sveučilišta. Napisao je i mnogo radova iz područja pedagogije, osobito didaktike i metodike. Glavna djela: O Vergilijevoj Enejidi, 1894; Nauk o uzgoju s osobitim obzirom na psihologiju, 1895; Koncentracija obuke, 1897; Uzgojne prilike u drevnom Rimu, 1903.

 

 

Gavro Manojlović 
(1856-1939)

Predsjednik Udruženja visokoškolskih nastavnika u Zagrebu (1922-1925)

Hrvatski povjesničar, studirao u Zagrebu i Beču, gdje je 1896. doktorirao filozofiju povijesti i klas. filologiju. Od 1880. radio kao srednjoškolski prof. u Zagrebu, Požegi i Osijeku, gdje je bio i gimnazijski upravitelj. Od 1902. bio je redoviti prof. opće povijesti staroga vijeka na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, 1908. umirovljen iz polit, razloga, a 1910-24. ponovno je predavao. Bio je zastupnik Hrvatsko-srpske koalicije u Hrvatskom saboru (1908-10; 1913-18) te član Privremenoga narodnog predstavništva. Od 1908. redoviti član, a 1924-33. predsj. JAZU. Uređivao list za mlade Pobratim i Nastavni vjesnik (1905-08). U mladosti izdao zbirku pjesama Mladi dani Veljkovi (1880). U znanstvenom se radu bavio poviješću staroga vijeka, bizantologijom, filozofijom po¬vijesti te je pisao pov. udžbenike. Radove je objavljivao u Vjesniku Kr. državnog arkiva u Zagrebu, Glasniku Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini. Djela: Povijest staroga Orijenta (1923), Sile pokretnice i pravilnosti u univerzalnoj historiji (1927).

 

Stjepan Zimmermann 
(1884-1963)

Rektor 1923-1924.

Predsjednik Udruženja visokoškolskih nastavnika u Zagrebu (1925-1928)

Rođen je 24. prosinca 1884. u Virovitici gdje je proveo djetinjstvo i polazio pučku školu, a gimnaziju u Varaždinu i Zagrebu. Maturirao je 1903. Bogosloviju je studirao u Zagrebu na Bogoslovnom fakultetu s prekidom zbog pohađanja filozofskog tečaja u Beču. Kao svećenik zaređen 1907., nastavio je studij  na Gregoriani u Rimu, gdje je doktorirao filozofiju 1910. Nakon povratka u domovinu radio je kao vjeroučitelj u Glini, a zatim profesor logike i psihologije u Zagrebu na Nadbiskupskoj gimnaziji. Habilitirao je 1918. na Mudroslovnom fakultetu temom "Opća noetika" no kao svećenik nije bio prihvaćen. Na Bogoslovnom fakultetu imenovan je nositeljem Katedre za filozofiju kao nasljednik nadbiskupa Bauera. Redoviti član JAZU je od 1921. Bio je član Matice hrvatske i član uredništva Hrvatske enciklopedije. Za njegova mandata Sveučilište dobiva svoj šesti fakultet. Visoka veterinarska škola ulazi 1924. u Sveučilište kao Veterinarski fakultet. Izabran za rektora ak. god. 1923./1924. obavljao je tu dužnost i ak. god. 1924./1925. kao prorektor, jer je rektor Ladislav Polić bio umirovljen iz političkih razloga na početku svoga mandata. Poslije Drugog svjetskog rata suđen je zbog suradnje s režimom NDH, ali je optužbe opovrgnuo. Nakon progona komunističkih vlasti umirovljen je 1946. Povukao se, pisao je, no ništa nije objavljivao.  

Ivan Angelo Ruspini (1872-1934)

Ivan Angelo Ruspini
 (1872-1934)

Rektor (1918-1919)

Predsjednik Zagrebaèke sekcije Udruženja univerzitetskih nastavnika Jugoslavije (1933-1935)
Od 1911-34. profesor crkvenog prava na Bogoslovnom fakultetu.

Roðen je 26.svibnja 1872. u Osijeku. Ostavši kao dijete bez roditelja odrastao je u osjeèkom sirotištu. Gimnaziju je završio u Osijeku i biskupskom liceju u Ðakovu. Nakon ispita zrelosti upisao se u sjemenište u Ðakovu gdje je boravio dvije godine. Nakon toga nastavio je studio  u Insbrucku, gdje je zareðen za sveæenika i doktorirao 1897. Tijekom života pomagao ga je biskup Strossmayer. Nakon povratka u domovinu predavao je filozofiju, crkveno pravo i povijest u Ðakovu. U Zagrebu 1908. uspješno završava postupak habilitacije za docenta. Suplentom na Bogoslovnom fakultetu imenovan je 1910., redoviti je profesor od 1913. Službu dekana na Bogoslovnom fakultetu obnašao je pet puta.  Bio je rektor Kraljevskog sveuèilišta Franje Josipa I. u Zagrebu za akad.god. 1918/19. Nakon rektorskog mandata preuzeo je prorektorsku dužnost. Objavio je mnoge rasprave iz kanonskog prava. Bio je bilježnik i predsjednik Biskupijskog suda u Ðakovu. Obavljao je visoke crkvene dužnosti u Zagrebu. Bio je papinski poèasni komornik. Volio je prirodu, posebno planine. Umro je na izletu penjuæi se na Liscu u blizini Zidanog Mosta. Za njegova rektorskog mandata svršetkom Prvog svjetskog rata proglašena je 29. listopada 1918. Država SHS, a Sveuèilište dobilo naziv Hrvatsko sveuèilište. Ubrzo (1. 12. 1918.) uslijedilo je ujedinjenje i stvorena je Kraljevina SHS, a Sveuèilište nosi ime Sveuèilište Kraljevstva SHS u Zagrebu.

Napisao velik broj rasprava, osobito o ženidbenom pravu, i historijsko-pravnih priloga.

Andrija Živković
(1886-1957)

Rektor (1938-1940)

Predsjednik Zagrebačke sekcije Udruženja univerzitetskih nastavnika Jugoslavije (1935-1938)

Studirao je Papinskom sveučilištu Gregoriani, diplomirao 1909., a doktorirao teologiju 1913. Usporedo je slušao predavanja na Biblijskom institutu u Rimu. U rodnom Đakovu obavljao razne duhovne službe i djelovao je kao profesor na liceju u Đakovu. Neko je vrijeme bio biskupski tajnik. Od godine 1924. djelovao je na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je brzo napredovao u akademskom zvanju. Izabran je nakon što je njegov prethodnik prof. Lovrić umirovljen na dužnosti rektora. Posljednji je rektor biran u skladu s jugoslavenskim zakonom iz 1931. Prema novom zakonu Banovine Hrvatske iz 1940. za izbor rektora vraća se jednogodišnji mandat. Bio je rektor u dvije države, a kao prorektor nastavio je u trećoj.

Akademske godine 1940./1941. do 1942./1943. postaje prorektorom za vrijeme mandata rektora Ivšića. Glavno djelo Katoličko moralo bogoslovlje odjavljeno od 1939. do 1946. predstavlja prvi sustavni znanstveni prikaz cjelokupnog moralnog nauka, namijenjeno prvenstveno studentima. Objavio je niz priloga i rasprava iz moralne teologije posebno eugenike.

Od 1925-52. profesor moralnog bogoslovlja na Bogoslovnom fakultetu. Osim svoje uže struke obrađivao probleme etike i sociologije. Glavno djelo: Katoličko moralno bogoslovlje I-III, 1938-46.

 

 

 

Jaroslav Sakař
(1883—1963)

Predsjednik Hrvatskog društva sveučilišnih profesora (1938-1940).

Prije fakultetske ere bio je marljiv i okretan kotarski veterinar po selima Like, Podravine i Hrvatskog zagorja i napokon gradski veterinar u Zagrebu. Kao profesor anatomije stekao je ugled stroga i solidna pedagoga i istaknuta društvena radnika.

Profesor Sakař potječe iz građanske obitelji. Otac mu je bio trgovac u Sisku, u koji je doselio iz Češke. Rođen je 31. ožujka 1883. u Buđejovicama (Češka), ali dječaštvo je već provodio u gradu na Kupi. Gimnaziju je polazio u Zagrebu, gdje je maturirao godine 1901. Iste godine Sakař se kao stipendist hrvatske vlade upisao na Veterinarsku visoku školu u Beču i tu je s odličnim uspjehom diplomirao godine 1906.

Odmah nakon diplomiranja uposlio se na ergeli Piberg u Štajerskoj, gdje ostaje dva mjeseca, zatim dobiva mjesto kotarskog veterinara u Brinju, a odavle odlazi u Donji Miholjac. Zbog sukoba s vlastelinstvom grofa Mavlatha premješten je u Donju Stubicu, a godine 1910. izabran je za gradskog veterinara u Zagrebu. Svagdje se afirmirao kao dobar praktičar, a u Brinju je stekao glas veterinara-operatera »lake ruke«. Sakař je stekao veliku popularnost zbog svojih uspjeha u suzbijanju zaraznih bolesti, u praktičnoj kirurgiji, u liječenju unutrašnjih bolesti i u porodiljstvu. O svojim iskustvima pisao je u »Veterinarskom vjesniku«, u kojem godine 1919. izlazi njegov članak o folikularnoj upali rodnice, a potom prikaz o puerperalnoj parezi. Kao gradski veterinar u Zagrebu imao je razvijenu praksu, pa se javljao člancima o grudnoj zarazi konja i o bjesnoći.

Nakon uzaludnih inicijativa i borbe u Zagrebu se napokon godine 1917. osniva Medicinski fakultet, na koji se Sakař u svojoj 34. godini upisuje među prvim studentima. Odatle potječu njegove veze s profesorom Dragom Perovićem, što je bilo od velikog značenja za Sakařa kao prvog našeg veterinarskog anatoma.

Nakon propasti AustroUgarske dolazi do osnivanja Veterinarske visoke škole u Zagrebu. Nastava iz teoretskih predmeta veterinarskog studija povjerena je profesorima Filozofskog i Medicinskog fakulteta, ali se javio problem nastavnika iz Veterinarske anatomije. U ondašnjem krugu veterinara nije bilo kompetenata za tako izrazito teoretski a uz to veterinarski predmet. Izbor je pao na Sakařa, i on je morao, ab ovo, učiti i svladavati taj glomazni predmet; u tome je mladom nastavniku mnogo pomogao profesor Perović. Unatoč svim poteškoćama Sakař je već 2. prosinca 1919. započeo predavati veterinarsku anatomiju na novootvorenoj Veterinarskoj visokoj školi u Zagrebu. Od toga dana profesor Sakar je pune 32 godine predavao taj predmet, pa su generacije veterinara slušale sistematsku i topografsku anatomiju domaćih životinja i polagale ispite kod njega. Prvih 11 godina vršio je sam i praktičnu nastavu uz pomoć kojeg demonstratora, što je značilo veliko i veoma naporno zaduženje. Tek godine 1930. nakon niza natječaja, pošlo mu je za rukom da dobije prvog asistenta.

Godine 1920. bio je u Austriji i u Čehoslovačkoj, gdje mu je pošlo za rukom nabaviti anatomske modele i najosnovnija učila i knjige, kojima se Zavod još i danas služi.

U razdoblju između dva rata profesor Sakař bio je rektor Veterinarske visoke škole i kasnije dekan fakulteta. Bio je aktivan u radu Sekcije za Hrvatsku Jugoslavenskog veterinarskog udruženja vršeći dužnost njena predsjednika niz godina, a isto tako je mnogo godina bio tajnik Društva visokoškolskih nastavnika. Na samom fakultetu obavljao je i dužnost predstojnika zavoda za higijenu mesa i mlijeka i kao suplent predavao tu disciplinu.

Već u poodmakloj dobi preveo je prvu knjigu ruske anatomije Klimova, koja je bila drugačije koncipirana nego anatomije prema kojima je dotad radio.

Profesor Sakař bio je prvi nastavnik veterinarske anatomije u Hrvatskoj i na Balkanu i organizator prvog veterinarskog anatomskog zavoda u Jugoslaviji, čime je postavio temelje proučavanja sistematske i topograske anatomije u nas.

Godine 1951, još u punoj snazi, u 67. godini života, umirovljen je »po sili zakona« zajedno s profesorom Gjurićem i Bosnićem.
Na I kongresu veterinara Jugoslavije, održanom godine 1953. u Zagrebu, profesoru Sakařu dodijeljena je počasna diploma kojom mu »Savez Društava veterinara FNRJ odaje najveće priznanje i počast i ističe ga pred cjelokupnim svojim članstvom kao uzor mladim generacijama«.

Umro je 1. travnja 1963.

 

 

Gjuro Stipetić
(1876-1946)

Rektor (1933-1935)

Predsjednik Hrvatskog društva sveučilišnih profesora (1940-1944)

Prof. Gjuro Stipetić rođen je 09. srpnja 1870. u Zagrebu u uglednoj hrvatskoj obitelji kao sin graničarskog upravnog oficira, kasnije 1879-1886. kotarskog predstojnika i 1886-1895. velikog župana u Ogulinu. Pučku školu svršio je u Ogulinu i Klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1894. Tehničku visoku školu završio je u Beču 1899. strojarski smjer. U službu Austro-Ugarske ratne mornarice stupio je 01. siječnja 1990. kao inženjer brodogradnje vršeći razne odgovorne poslove od toga 2 godine u Ministarstvu rata u Beču i oko 9 godina u arsenalu u Puli na projektiranju i gradnji ratnih brodova. Za vrijeme službovanja u ratnoj mornarici dvije godine je upravljao brodograđevnim radionicama u pomorskom arsenalu u Puli. Jednu godinu bio je zamjenik upravitelja gradnje ratnog broda "Sankt Georg" od 7300 tona istisnine.
Godinu dana bio je upravitelj svih dokova u Puli. Upravljao je gradnjom plovnog doka od 22000 tona. Za vrijeme službovanja u brodogradilištu izradio je projekt broda za prijevoz ugljena za ratnu mornaricu i projekt linijskog bojnog broda od 24500 tona, projekt krstarice od 1900 tona i oklopljenog krstaša od 4900 tona.

U činu majora umirovljen je 01. svibnja 1911. U to vrijeme firma Cosulich odlučila je program brodogradilišta u Monfalconu proširiti na gradnju ratnih brodova pa je prof. Stipetić bio pozvan preuzeti upravu nad gradnjom ratnih brodova. Početkom 1914. godine imenovan je tehničkim direktorom cijelog brodogradilišta i zamjenikom generalnog direktora. Nakon provale talijanske vojske 1915. godine odlučeno je da gradnja podmornica započne u Puli ali je nakon poraza Talijana 1917. ponovno nastavljena u Monfalconu. Uprava brodogradilišta odlučila je provesti rekonstrukciju i modernizaciju brodogradilišta u čemu je prof. Stipetić imao značajan udio te je modernizacija provedena prema njegovim projektima.

Tehnička visoka škola u Zagrebu pozvala ga je 1920. godine da preuzme Katedru brodogradnje te je dekretom Povjereništva za prosvjetu i vjere u Hrvatskoj od 27. siječnja 1920. imenovan javnim redovitim profesorom na Kr. tehničkoj visokoj školi za osnivanje brodova i tako postao prvim sveučilišnim profesorom brodogradnje u Hrvatskoj. U škol. godini 1921-1922. bio je rektor Tehničke visoke škole i 1924-1925. izabrani prorektor. Kroz 25 godina vršio je razne akademske funkcije a funkcije rektora, dekana i prodekana kroz punih 15 godina što je imalo snažnog utjecaja na razvoj Tehničke visoke škole i kasnije Tehničkog fakulteta.

Iz pregleda osobnih materijala i izvještaja prof. Stipetića vidi se da je na Tehničkoj visokoj školi i kasnije na Tehničkom fakultetu sastavio znanstvenu osnovu strojarsko inženjerskog, elektrotehničkog i brodograđevnog odjela i organizirao profesorski zbor spomenutih odjela. Iz raspoložive dokumentacije vidi se aktivno sudjelovanje prof. Stipetića u osnivanju Tehničke visoke škole, u energičnom protivljenju ukidanju Tehničkog fakulteta u Zagrebu i u intenzivnom zalaganju uključivanja Tehničkog fakulteta u Sveučilište u Zagrebu. Veličina njegovog utjecaja u tome vidi se što je bio izabran za Rektora Sveučilišta u Zagrebu i tako bio prvi Rektor iz redova brodograđevnih inženjera i tehničkih inženjera uopće.

Prema izvještajima Kr. tehničke visoke škole u Zagrebu za škol. godinu 1925-1926. prof. Stipetić predavao je na brodograđevno-inženjerskom odjelu slijedeće kolegije: Mehanička tehnologija II, Elementi broda I i II, Mehanička tehnologija III i IV, Osnivanje broda I, II i III, Brodogradilišta i Uprava i pogon tvornica I i II. Na Brodostrojarsko-inženjerskom odjelu predavao je slijedeće kolegije: Osnivanje broda I, II i III, Brodogradilišta i Uprava i pogon tvornica I i II.

Posebna briga prof. Stipetića kao rektora Sveučilišta u Zagrebu bio je napredak Sveučilišta, organizirao je Hrvatsko sveučilišno društvo 1934. koje je pomagalo stipendijama znanstveni podmladak a posebno je zaslužan za izgradnju i djelovanje Hrvatske akademske menze. Dužnost predsjednika Hrvatskog društva sveučilišnih nastavnika preuzeo je nakon mandata Jaroslava Sakařa 1941. te je istu obnašao do kraja II. svjetskog rata?

U javnom tadanjem životu prof. Stipetić bio je veoma aktivan. Bio je član Družbe hrvatskog zmaja, od 1933. do 1935. bio je predsjednik Francuskog instituta a od 1936. do 1944. godine predsjednik Hrvatsko-njemačkog društva koje je napustio zbog sukoba o zaštiti hrvatskih interesa. Kao istaknuti stručnjak bio je mnogo angažiran u industrijskim poduzećima kao što je Tvornica vagona u SI. Brodu, Hrvatsko riječno brodarstvo i prvi podpredsjednik Nadzornog odbora Prve hrvatske štedionice u Zagrebu. Od 1919. godine član je Društva inženjera a predsjednikom Društva bio je osam godina i njegovom zaslugom sagrađen je Inženjerski dom u Zagrebu koji je odigrao značajnu ulogu u stručnom i društvenom okupljanju inženjera u Hrvatskoj.

Odlukom Predsjedništva Narodne Vlade FD Hrvatske broj: 2294/45. Stipetić ing. Gjuro, red. sveuč. prof. II. pol. grupe 1. per. povišica otpušten je iz državne službe bez prava na penziju.  O tome je Tehnički fakultet u Zagrebu obaviješten dopisom Ministarstva industrije i rudarstva dana 15.8.1945.

U jesen 1945. godine podignuta je optužnica protiv prof. Gjure Stipetića i 31. listopada 1945. održana je rasprava na temelju optužnice Javnog tužioca za grad Zagreb od 22. listopada 1945. pod br. K:2061 zbog neprijateljskog djelovanja.
Presudom Kz 490/45 od 26. studenog 1945. Okružni narodni sud za grad Zagreb osudio je Stipetić ing. Gjuru po čl.4. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak političkih i pojedinih građanskih prava, te konfiskaciju cjelokupne imovine.

Vrhovni sud Hrvatske presudom od 25.1.1946. u cijelosti potvrđuje presudu Okružnog suda u Zagrebu od 26.11.1945.

Prezidijum narodne skupštine FNRJ temeljem čl. 1. Zakona o davanju amnestije i pomilovanja 14. siječnja 1946 nije uvažio molbu za pomilovanje. Odluka je prof. Stipetiću priopćena 16.2.1946. a smrtna kazna izvršena je 17.2.1946. u 5,15 sati.

Posmrtni ostaci prof. Stipetića pokopani su na nepoznatom mjestu.

Antun Barac
(1894-1955)

Predsjednik Društva nastavnika sveučilišta, visokih škola i suradnika naučnih ustanova NRH (1950-1951).

Rođen je u mjestu Kamenjak kraj Grižana, Hrvatsko primorje. Gimnaziju završio na Sušaku, diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu (slavistiku) u Zagrebu. Kao srednjoškolski profesor služio na Sušaku i u Zagrebu; od 1930. docent a od 1938. redoviti profesor jugoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Javio se najprije stihovima u Pobratimu (1910) a prvim kritičkim napisom u Čerininu Vihoru (1914). Svestrano-šću svoga esejističkog i književnopovijesnog rada nametnuo se kao središnja ličnost u hrvatskoj književnoj znanosti, posebno na području novije hrvatske literature. Raspon njegova naučnog interesa vrlo je širok i kreće se od kritičko-esejističkih napisa o manje značajnim piscima (L. Botić, G. Martić, I.Perkovac, F. Horvat-Kiš), preko monografija o vrhunskim stvaraocima kao što su V. Nazor, A. Šenoa, V. Vidrić ili I. Mažuranić, do velikih sinteza o hrvatskoj književnoj kritici XIX st., pregleda jugoslavenskih književnosti ili započete povijesti hrvatske književnosti od preporoda do stvaranja Jugoslavije.

Dva su temeljna polazišta Barčeva u vrednovanju književnosti: ona mora biti izraz čovjeka u njegovu totalitetu, kao individualnog i društvenog bića, te »duboko zahvatiti u osnovna pitanja života«; druga je Barčeva teza da se velika umjetnost rada samo iz velike boli (Vidrić!). U svoja proučavanja B. unosi i specifičan nacionalni kriterij, smatrajući da svaka mala književnost u većoj mjeri odražava društveni život svoga naroda nego velika. Pisao je i o vezama hrvatske i srpske književnosti, a bavio se i komparativnim proučavanjem odnosa hrvatske prema ostalim evropskim literaturama. B. se zanimao i pedagoškim radom te uredničkim poslovima; pisao je (s Nazorom) udžbenike za srednje škole, bio urednik časopisa Mladost (1925—33), raznih poetskih antologija i sabranih djela pisaca (A. Šenoa, V. Nazor).

 

 

Stjepan Pataki
(1905-1953)

Predsjednik Društva nastavnika sveučilišta, visokih škola i suradnika naučnih ustanova NRH (1951-1952).

Rodio se u Brodu na Savi. Diplomirao pedagogiju, filozofiju i matematiku te doktorirao 1929. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio kao gimnazijski profesor (Sisak, Zagreb), profesor Više pedagoške škole, a od 1936. profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Predsjednik Pedagoško-književnog zbora. Ured. i član redakcija više časopisa i listova. Pokretač stručnih edicija i biblioteka za učitelje. Jedan od ured. Pedagogijskog leksikona (Minerva, 1939) i autor više priloga. Znanstveno usmjeren na fil. probleme odgoja, odnos psihologije i pedagogije, te osobito na kult. pedagogiju tzv. badenske škole. Nakon II. svjetskog rata na tragu marksizma kritički prenosio iskustva sovjetske pedagogije. Plodan pedagoški pisac.

 

 

 

Marijan Horvat
(1903-1967)

Rektor (1958-1960)

Predsjednik Društva nastavnika Sveučilišta, visokih škola i suradnika naučnih ustanova Narodne Republike Hrvatske (1952-1954)

Prof. Horvat rođen je u Zagrebu 10. I 1903. god. Osnovnu školu, klasičnu gi¬mnaziju i pravni fakultet završio je u Zagrebu i to sve razrede i sve ispite s odličnim uspjehom. Za doktora prava promoviran je u ožujku 1326. god. U jesen iste godine odlazi u Pariz, gdje na Pravnom fakultetu sluša predavanja iz rimskog prava kod glasovitih romanista Paula Colineta i Pierra Noillesa. Slijedeće godine vraća se u Zagreb te nastavlja odvjetničko-pripravničku službu. 1929. god. postaje advokat, a u svibnju 1938. god. honorarni nastavnik rimskog prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu; početkom 1940. god. postaje privatni docent, sredinom iste godine izvanredni, a u jesen 1945. god. redovni profesor rimskog prava. Sredinom 1961. god. izabran je za dopisnog člana JAZU u Zagrebu.

Od 1927. do 1940. god. aktivno se bavi odvjetničkim pozivom, ali već u tom razdoblju — 1938. god. — definitivno se odlučuje za svoj životni poziv — poziv nastavnika i učenjaka rimskog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Već 1938. g. (»Mjesečnik« br. 4,) objavljuje svoju raspravu »Savremeni nazori o postanku i značaju dvodiobe rimskoga privatnog procesa«, u kojoj obrađuje sporno pitanje porijekla i značaja ove dvodiobe. Već u tom radu prof. Horvat pokazuje da suvereno vlada materijom koju istražuje. Ovom pitanju on se ponovno vraća objavivši u Zborniku Pravnog fakulteta 1958. god. članak »O dvodiobi u najstarijem rimskom civilnom procesu«, pa opet u publikaciji Instituta za rimsko pravo Sveučilišta u Parizu, Melanges Henri Levy-Bruhl, 1959. god., pod naslovom: »Deux phascs du proces romain«. O ovom problemu održao je i predavanje na pravnim fakultetima u Hamburgu, Oxfordu, Cambridge, Edinbourghu, Glasgowu, Aberdeenu, na njemačkom odnosno na engleskom jeziku.

»Bona fides u razvoju rimskog obaveznog prava« (Zagreb 1939, 160 str.) je naučno djelo, na temelju kojeg se habilitirao za sveučilišnog profesora i koje mu je pribavilo jednodušno priznanje u zemlji i inozemstvu. I ovom se problemu prof. Horvat ponovno vraća dopunivši ga novim istraživanjima u veoma poznatoj raspravi »Osservazioni sulla bona fides nel diritto romano obligatorio«, što je objavljena u Napulju 1953. u publikaciji »Studi in onore di Vincenzo Arangio-Ruiz nel XLV anno del suo insegnamento«. Istu ovu materiju dalje razrađuje u raspravi »Akcije bonae fidei« objavljenoj u Zborniku Pravnog fakulteta 1956. god.

Znanstveni interes prof. Horvata ne ograničava se samo na iznesene probleme, nego se on bavi i pitanjem uzukapije, političkim aspektima rimskih kodifikacija, izvorima prava, kupoprodajom i cijenom kupoprodaje itd., što pokazuju njegove brojne rasprave s tog područja objavljene u  našim i inozemnim časopisima.
Njegova »Rimska pravna povijest (Zagreb, 1943) na najprikladniji način sjedinjuje u sebi sve odlike naučnog djela i udžbenika, dok je njegov udžbenik »Rimsko pravo«, pravo remek djelo primjene dijalektičke i historijske metode, gdje su na rimskom pravu prikazani zakoni društvenog razvitka.

Ovi i brojni drugi naučni radovi pribavili su mu ugled nestora romanističke nauke u našoj zemlji. Kao humanist, erudita i poznavalac većine velikih svjetskih jezika, prof. Horvat nas je dostojno zastupao u svjetskoj nauci rimskog prava, objavljujući svoje radove u inozemnim časopisima i sudjelujući na međunarodnim naučnim skupovima.
Ali sve to nije moglo zadovoljiti široki duh prof. Horvata, njegovu živu naučnu i kulturnu znatiželju. Prešavši okvire svoje najuže struke — rimskog prava — on se je uspješno bavio i problemima starije hrvatske pravne povijesti što pokazuje njegov značajni rad »Oporuka splitskog priora Petra«, štampan u 283. knjizi Rada JAZU, u kome se bavi ispitivanjem starosti ove oporuke.

Njegova rasprava o Trogirskoj »Zavod« — knjizi iz 1326. objavljena na njemačkom jeziku u bečkom Arhivu za povijest slavenstva i istočne Evrope, pokazuje također da se uspješno bavio našom srednjovjekovnom poviješću.

Kao dopisni član JAZU prof. Horvat se ogledao i na problemima srednjovjekovne svjetske historije, obradivši »Plan mirovine organizacije češkog kralja Jurja Podjebradskog«. Širinu njegovog naučnog interesa pokazuje rasprava »Prekomjerno oštećenje« (Laesio enormis), u kojoj je temeljito i na komparativan način obradio ovaj važan problem rimskog, općeg i našeg građanskog prava (objavljeno u knjizi 322. Rad JAZU).

Prof. Horvat održavao je trajno vezu i sa pravnom praksom. Bio je povremeni sudac Višeg privrednog suda u Zagrebu, arbitar Vanjsko-trgovinske arbitraže u Beogradu i savjetnik SIV-a. S tog područja napisao je raspravu »O određivanju mjerodavnog (nadležnog) prava u odsustvu autonomije volje«.

Njegov profil istaknutog društvenog radnika ne bi bio potpun, kada ne bismo spomenuli da je uspješno vodio naše Sveučilište kao rektor (od 1953—1960) i prorektor (od 1960—1962). Bio je i dva puta dekan Pravnog fakulteta (1947/48 i 1956/57), prodekan (1948/49 i 1957/58), a da i ne spominjemo čitav niz funkcija koje je obavljao u okviru fakulteta i Sveučilišta. S područja pravne nastave i povijesti Sveučilišta u Zagrebu napisao je niz zapaženih radova, objavivši ih u nekoliko domaćih i stranih časopisa.

Od 1953. g. pa sve do svoje smrti predstojnik je biblioteke Pravnog fakulteta koja u to vrijeme doživljava svoj procvat. Dvanaest godina bio je (od 1953—1965) glavni urednik »Zbornika PFZ«. Kao predsjednik vodio je i Društvo sveučilišnih nastavnika. Niz godina predstavljao je Društvo u međunarodnom udruženju  sveučilišnih profesora i lektora I.A.U.P.L. (International Association of University Professors and Lecturers u Londonu)

Društveni i javni rad prof. Horvata nije se ograničio samo na Sveučilište i fakultet. On je aktivno učestvovao u upravi velikog broja naučnih, umjetničkih, kulturnih i uopće javnih institucija našega života. Bio je potpredsjednik Udruženja pravnika SRH, član Savjeta Advokatske komore u Zagrebu, član Savjeta Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu, član Savjeta za naučni rad SRH te Odbora za društvene nauke i Komisije za pravne nauke istog savjeta, član ravnateljstva Hrvatskog glazbenog zavoda, predsjednik Savjeta Izdavačkog zavoda Matice Hrvatske i drugih.

Bio je član čitavog niza udruženja: Povijesnog društva Hrvatske, Jugoslavenskog udruženja za političke nauke itd. Od inozemnih društava spominjem njegovo članstvo u Societe de legislation comparee u Parizu, Sociele d'histoire du droit, u Parizu, Societe d'histoire du droits de l'Anliquite u Bruxellesu, Societé Jean Bodin pour l'histoire des institutions u Bruxellesu i Societé europeanne de culture u Rimu.


Akademik Teodor Varićak
(1907-1977)

Rektor (1952-1953.)

Predsjednik Društva nastavnika i suradnika Sveučilišta, visokih škola i naučnih ustanova SRH (1954-1956)

Od 1947. profesor histologije, embriologije i anatomije, te predstojnik istoimenog zavoda na Veterinarskom fakultetu. Član JAZU. Ističe se u istraživanju vaskularnog sistema jetre, napose u sisavaca i riba te uloge mastoci-ta u histodinamiici vezivnog tkiva. Vrijedne su i njegove komparativne studije o hemopoe-zi, zatim o ulozi mukopolisaharida kao transportera metaboličkih tvari i tvorca međustanične supstancije, te o morfolgiji i fiziologiji placente, vezivnom tkivu i endokrinim žlijezdama. Dugogodišnji je urednik Acta biologica, Thalassia Jugoslavica JAZU i Biološkog glasnika.

 

Božo Težak
(1907-1980)

Predsjednik Društva nastavnika sveučilišta, visokih škola i suradnika naučnih ustanova NRH (1956-1958).

Fizikalni kemičar, pionir informacijskih znanosti u Hrvatskoj, prvi organizator civilne zaštite u gradu Zagrebu   Rođen je u Varaždinu gdje je stekao osnovnu i srednju naobrazbu.Na studije dolazi u Zagreb, gdje je 1930. godine diplomirao kemiju na Tehničkom fakultetu. Godine 1930/31. boravio je na University College u Londonu, gdje ga Profesor F. G. Donnan, radovima na stvaranju taloga barijevog sulfata, usmjerava u područje fizikalne kemije elektrolitskih otopina, koje je postalo njegov temeljni znanstveni zadatak, a kasnije i znanstveni zadatak njegovih učenika.
Po odsluženju vojnog roka, od 1932. do 1936. godine, službovao je kao ingenieur građanskog reda u Vojno-kemijskom zavodu Obilićevo. Tamo je konstruirao civilnu masku M33. 1937/38. godine upravitelj je pogona Gradske plinare u Zagrebu.

Godine 1938. gradi Školu za civilnu zaštitu.
Doktorat kemijskih znanosti postiže obranom disertacije pod naslovom: “Istraživanje taložnih struktura barium sulfata” u Ljubljani 1945.
Objavio je 161 znanstveni i stručni rad iz područja kemije i organizacije znanstvenoga rada te 90 iz područja dokumentacije, bibliotekarstva i informacijskih znanosti.

Obavljao je dužnosti: dekana PMF, bio je članom Senata Sveučilišta, voditelj Centra za postdiplomski studij bibliotekarstva, dokumentacije i informacijskih znanosti, predsjednik Asocijacije naučnih unija (kao predsjednik afirmira potrebu djelovanja znanstvenika u toj nevladinoj asocijaciji povezujući se s opće-svjetskim sustavom znanstvene svijesti (ICSU); prvi je, a kasnije sve do svoje smrti, i počasni predsjednik Unije kemijskih društava Jugoslavije, predsjednik Društva za informatiku Hrvatske, direktor Referalnog centra Sveučilišta u Zagrebu i Internacionalnog referalnog centra o opremi za obradu informacija.
Bio je članom brojnih strukovnih društava, hrvatskih i medjunarodnih - Hrvatskoga kemijskog društva od njegovog osnivanja 1926. godine (njegovim je predsjednikom 1952.-1953. godine), Društva nastavnika i suradnika Sveučilišta, visokih škola i znanstvenih ustanova SR Hrvatske, American Chemical Society, American Documentation Institute, Association of Special Libraries - London, The Faraday Society - London, Deutsche Bunsen-Gesellschaft, Kolloid-Gesellschaft, The Chemical Society - London, American Society for Information Science, te članom Redakcijskog savjeta u Current Abstracts of Chemistry and Index Chemicus – Philadelphia.
   
Tijekom boravka u Londonu (1930/31.), imajući na raspolaganju bogate znanstvene knjižnice, spoznao je značaj organiziranog prilaza znanstvenoj literaturi. Knjižnični fond Fizičko-kemijskog instituta i Hrvatskoga kemijskog društva objedinio je 1946. godine, osnivanjem Zavodske biblioteke koja je prerasla u otvorenu, svim potencijalnim korisnicima dostupnu Centralnu kemijsku biblioteku, danas jednu od sedam strukovnih knjiznica Prirodoslovno-matematickog fakulteta, koju koriste kako istraživaci Sveučilista, tako i djelatnici i suradnici raznih znanstvenih instituta, ali i privrednih organizacija. Time je jedan Zavod, odnosno njegova zavodska knjižnica, postala neosporno centralna točka i jaka veza znanosti i privrede.  Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja.

 

 

Akademik Ljudevit Jonke
(1907-1979)

Predsjednik Društva nastavnika sveučilišta, visokih škola i suradnika naučnih ustanova NRH (1958-1960).

Rođen je u Karlovcu. Završio je klasičnu gimnaziju i otputio se u Zagreb na Filozofski fakultet: ondje je 1929. diplomirao "historiju južnoslavenskih književnosti (A), hrvatski jezik sa staroslavenskim (B) i narodnu historiju, ruski i latinski (C - predmet)". U Pragu, na znamenitom Karlovom sveučilištu (1930 - 1932) usavršavao je slavistička i bohemistička znanja te širio svoje jezikoslovne uvide. Prvo njegovo radno mjesto bilo je na gimnaziji na Sušaku (1933 - 40). God. 1941. surađ uje u "Hrvatskoj enciklopediji", a sljedeće ga je godine profesor Stjepan Ivšić izabrao za svojega asistenta na Katedri za slavensku filologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.
Od prvih poslijeratnih godina sveučilišna se Jonkeova karijera kreće u dva smjera, kroatističkom i bohemističkom: nakon što mu je 1945. potvrđ en izbor iz 1942., narednih je godina izabran za lektora za češki jezik (1947) pa za predavača za češki jezik i književnost (1948). Prva službena dužnost u vezi s hrvatskim književnim jezikom stigla je 1949. izabran za predavača suvremenoga hrvatskoga književnoga jezika (docentom je postao 1950., izvanrednim profesorom 1955, redovitim profesorom 1960). Na matičnom je fakultetu obnašao brojne dužnosti: bio je, izme đ u ostaloga, direktor vrlo važnoga fakultetskoga Instituta za lingvistiku (1961 - 64) i dekan (1963 - 65). Jonke je ostavio dubokoga traga u Hrvatskom filološkom društvu (bio je 1950. jedan od suosnivača te strukovne udruge, njezin prvi tajnik od 1959. do 1963., urednik časopisa "Jezik" 17 godina) i Matici hrvatskoj (njezin potpredsjednik 1960. do 1962. i predsjednik od 1970. do ukinuća). Njegovo djelo i djelovanje rezultiralo je izborom u JAZU (1958. izvanredni, 1963. pravi član; od 1965. do 1971. bio je direktor Akademijina Instituta za jezik). U dva je navrata bio gost profesor na Slavenskom institutu Sveučilišta u Kölnu (1964/65. i 1973/75). God. 1973. je umirovljen.

 

 

 

Akademik Aleksandar Goldštajn
(1912-)


Predsjednik Društva nastavnika sveučilišta, visokih škola i suradnika naučnih ustanova NRH (1960-1966).

Sveučilišni profesor, pravni znanstvenik, pisac. Rodio se u Vinkovcima gdje je završio pučku školu i gimnaziju 1930. Pravo studira na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao 1938. na istom fakultetu. Počeo je raditi u Osijeku kao pripravnik i odvjetnik. Na početku rata je u talijanskom zarobljeništvu u Dalmaciji, 1943. odlazi u partizane gdje organizira civilno sudstvo. Od 1945. je pri ZAVNOH-u, i Vladi Hrvatske na zakonodavnim poslovima. Nakon rata odlazi u Beograd u Vladu FNRJ na slične poslove. Glavni je osnivač privrednog sudstva u drugoj Jugoslaviji braneći načelo zakonitosti, i prvi je predsjednik Vrhovnog privrednog suda Jugoslavije od 1954. Godine 1959. vraća se u Zagreb gdje je izabran za redovitog profesora na Pravnom fakultetu na katedri Trgovačkog prava, kasnije Privrednog prava. U nastavu fakulteta uvodi 1968. predmet Pravo međunarodne trgovine.
Bio je na brojnim međunarodnim pravnim specijalizacijama u Engleskoj, Francuskoj, Švicarskoj, SAD-u i Njemačkoj. Uz  znanstveni i nastavni rad na fakultetu, sudac je Ustavnog suda Hrvatske od 1967. do 1973. U međuvremenu je angažiran i u međunarodnim pravnim sudovima i arbitražnim institucijama. Tako je član Arbitražnog suda međunarodne trgovačke komore u Parizu  od 1958., Internacionalnog centra za plaćanje i investicije u Washingtonu (1974.), Stalnog tribunala za arbitražu u Haagu od 1982. i drugih. Znanstveni interes mu je bio na području privrednog prava, međunarodnog trgovačko ugovornog i arbitražnog prava kao i problema pravnog sustava u Jugoslaviji. Objavio je niz knjiga, udžbenika, monografija i stručnih pravnih rasprava u periodičkim publikacijama Ekonomskog instituta u Zagrebu i HAZU-a, te drugim domaćim i inozemnim publikacijama iz Londona, Züricha. Značajnija djela su mu: «Privredno ugovorno pravo», (1967.), «Međunarodno trgovačko pravo» (1970.), «Međunarodna trgovačka arbitraža», 1-3, (1975./77.), «Trgovačko ugovorno pravo», (1991.) i brojna druga.
Član je JAZU-a, izvanredni od 1979. a redoviti od 1991. (od 1992. HAZU-a).

 

 

Petar Šimleša
(1910-1988)

Predsjednik Društva nastavnika sveučilišta, visokih škola i suradnika naučnih ustanova NRH (1966-1967).

Rođen je u mjestu Ljuša kraj Jajca, BiH. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, doktorirao 1951. Bio učitelj osnovne škole, nastavnik Građevinske škole, Škole narodnog zdravlja, Ogledne škole i mentor vježbaonice u Zagrebu. Radio i kao prof. Učiteljske škole u Zagrebu; od 1946. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, redoviti profesor od 1960. Predstojnik Katedre za didaktiku i metodiku, pročelnik Odsjeka za pedagogiju i dekan Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio tajnik, predsjednik. (1970-71) i počasni predsjednik HPKZ-a; predsjednik Prosvjetnog savjeta Hrvatske (1972-1988); zastupnik u Saboru; pokretač, ured. i suradnik pedagoških časopisa i listova (Pedagoški rad, Pedagogija, Školske novine i dr.); suured. Enciklopedijskog rječnika pedagogije (1963), Pedagoške enciklopedije (1989). Odlikovanje "J. A. Komensky", nagrade "Ivan Filipović" i "Božidar Adžija".

 

 

Akademik Hrvoje Požar
(1916-1991)

Predsjednik Društva sveučilišnih nastavnika (1967-1971)

Inženjer, doktor tehničkih znanosti, sveučilišni profesor, znanstvenik svjetskog glasa, enciklopedist i akademik.

Rođen 5. srpnja 1916. u Kninu. Gimnaziju je pohađao u Kninu, Šibeniku i Zagrebu. Maturirao je 1934. godine u Zagrebu.
Diplomu inženjera elektrotehnike na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu stekao je 1939. Godine 1950. honorarni je nastavnik na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Godine 1951. habilitira kao privatni docent. Doktorat tehničkih znanosti stekao je 1955. Za dekana Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu izabran je 1960/1962 te 1968/1970. Godine 1970/1972 prorektor je Sveučilišta u Zagrebu. Za redovitog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 1975. Za svoj rad primio je niz nagrada i odlikovanja. Godine 1989. dodijeljena mu je Povelja Sveučilišta u Zagrebu za doprinos razvoju tehničkih znanosti.

 

Antun Zimolo
(1912-)

Predsjednik Društva sveučilišnih nastavnika (1971-1974) i (1978-1980)

Anton Zimolo rođen je u Mostaru. Diploma doktora medicine stekao je 1936. god., a još za vrijeme studija je, koristeći ljetne odmore, marljivo volontirao u rodilištu u Pragu te u Propedueutičkoj klinici u Parizu, a istovremeno je sudjelovao u sastancima europskih studenata medicine.

Po završetku liječničkog staža radi kao vojni liječnik, a 1943. god kao sudionik NOP-a obavlja dužnost liječnika i referenta saniteta brigade i potom divizije, te od proljeća 1944. - 1947. obavlja dužnosti šefa odsjeka sanitetskog odjela Vrhovnog Štaba. Nakon rata 1948. započinje specijalizaciju iz patološke anatomije u Zagrebu kod prof Saltykowa. U toku i nakon specijalizacije kao stipendist Svjetske zdravstvene organizacije boravi u pato-anatomskim zavodima u Lausanni i Montrealu, potom u sklopu postdiplomskog usavršavanja radi u Opstetricijskom i ginekološkom zavodu u Londonu i histopatološkom laboratoriju kod oca moderne histokemije prof Pearse-a.

Medicinski fakultet u Zagrebu izabire dr Zimolu za asistenta 1951., za naslovnog docenta 1958., za izvanrednog profesora 1963., a za redovnog profesora 1969.

Kao predstojnik Zavoda za patologiju, prof Zimolo kreće u osnivanje novih laboratorija i pogona Zavoda po uzoru na svjetske zdravstvene centre. Prof Zimolo osniva Odjel za medicinsku citologiju i citodijagnostiku, a nakon toga, zajedno sa prof Huptmanom pokreće postdiplomski tečaj iz medicinske citologije i citodijagnostike. Zajedno sa Biološkim institutom Sveučilišta i Institutom "Ruđer Bošković" otvara u Zavodu Laboratorij za elektronsku mikroskopiju. Prof Zimolo uređuje zavodsku knjižnicu i preuređuje histopatološki laboratorij Zavoda. Zatim osniva Zakladu prof. Sergija Saltykowa, pri Zavodu. Rad Zavoda pak približava kliničkim koncepcijama, potičući kliničko-patološke konferencije.

Prof. Zimolo postepeno organizira pato-anatomsku službu u bolnicama i klinikama Zagreba, te pomaže organiziranje brojnih odjela za patologiju širom Hrvatske, a posebno u Slavoniji.
Prof Zimolo je sa suradnicima organizirao prvih deset Memorijalnih sastanaka prof Saltykowa. Posebno treba istaknuti, da  je 1969. velikim, poglavito vlastitim, zalaganjem organizirao vrlo uspješan I Kongres patologa u Zagrebu, na kojem su sudjelovali, pored brojnih domaćih stručnjaka, i predstavnici 16 zemalja iz Europe i Amerike.
Prof Zimolo već od 1952. aktivno radi na reformi medicinske nastave: 1953. sudjeluje na Prvoj svjetskoj konferenciji za medicinsku nastavu u Londonu, 1973. u Kopenhagenu djeluje kao član savjeta u Društvu za medicinsku nastavu u Europi.

Kao prvi prodekan je Medicinskog fakulteta 1966. - 1970.

Kao dekan Medicinskog fakulteta 1970.-1974. prof Zimolo se zalaže za uvođenje i jačanje novih nastavnih disciplina, npr. kliničke farmakologije, medicinske informatike i dr, te za funkcionalno povezivanje većih znanstveno-nastavnih tematskih cjelina na fakultetu i u zdravstvu. U to vrijeme je izabrano nekoliko nastavnika imunologije, a počela je tada još fakultativna nastava imunologije za medicinare. Prof Zimolo zagovara čvršće kriterije u izboru nastavnika, te veće sudjelovanje asistenata i studenata u odborima i organima fakulteta. U vrijeme dekanskog mandata prof Zimola, izabrano je nekoliko desetaka mladih asistenata, izdan je novi nastavni program za I i II godinu studija, a poboljšano je izdavanje skripata i udžbenika. Ostvareni su bolji uvjeti za znanstveni, nastavni i stručni rad, uređene su studentske prostorije, a dana je veća podrška časopisu "Medicinar", te međunarodnoj izmjeni i ljetnoj praksi studenata u inozemstvu. U 1972. je počela gradnja vrijednog fakultetskog objekta Šalata IIIb u koji je uključena i nova suvremena medicinska knjižnica (voditelj dr. Petrak), tri predavaonice, veći prostori za studente, redakcija lista "Medicinar" i menza.

Prof Zimolo je kao predsjednik Društva nastavnika i suradnika Sveučilišta, visokih škola i znanstvenih ustanova Hrvatske potakao osnivanje i rad tečajeva za pedagogiju za asistente, te rad skupine govorništva za asistente i studente, a sudjelovao je u radu više Odbora za zdravstvo, obrazovanje i znanost.

Prof Zimolo zaslužan je za inicijativu u osnivanju komisije za stambene probleme članova Sveučilišta. U toj akciji Sveučilište je izgradilo više svojih velikih stambenih zgrada.

Od 1969. g. bio je predsjednik odbora za investicije Sveučilišta, koji je izgradilo Plan perspektivne gradnje Sveučilišta, kao član Skupštine grada Zagreba surađivao je u pripremama Generalnog urbanističkog plana grada Zagreba koji je objavljen 1970.g.

Prof Zimolo je objavio oko 150 radova iz infektologijske, kardiovaskularne, ginekološke i perinatološke patologije, a niz radova je epidemiološki usmjeren na osnovi patomorfološke dijagnostike i rane detekcije malignih neoplazmi, osobito karcinoma želuca i karcinoma cerviksa. Sudjelovao je u izdavanju nekoliko udžbenika te brojnih brošura iz područja javnog zdravstva.

Prof Zimolo je vrlo aktivan član Akademije Medicinskih znanosti Hrvatske od 1972.g. Organizirao je simpozij "Razvoj i zadaća suvremene patologije". Sudjeluje u radu Kolegija temeljnih medicinskih znanosti i u Kolegiju javno zdravstvo. Član je Senata Akademije u kojemu aktivno sudjeluje brojnim raspravama, 2005. dobio je naziv Laureta Akademije medicinskih znanosti.
Prof Zimolo bio je predsjednik Republičkog odbora za borbu protiv raka 1960. - 1967.

Sudionik je osnivačkog sastanka 1964. g. u Salzburgu i član Europskog društva za patologiju.

1972. - 1976. bio je predsjednik Udruženja patologa, počasni je član Društva za patologiju  i sudsku medicinu,  a počasni je član  Hrvatskog liječničkog zbora i Liječničke komore. U Zboru je član sekcije za patologiju, perinatologiju, humanu genetiku, medicinsku informatiku i niza drugih. Član je "Advisory board of Pathology" u Kopenhagenu, European Societv of Pathologv, sudionik je osnivačkog sastanka i član Savjeta Europskog društva za patologiju i počasni je član društva za patologiju Poljske i Društva za patologiju Njemačke (DDR), a bio je član Savjeta redakcije časopisa "Pathologia Europea" i "Excerpta medica".

Predsjednik Svjetske organizacije za medicinsku nastavu dodijelio mu je pismeno visoko priznanje za zalaganje u usavršavanju medicinske nastave i Europi.

Prof Zimolo je nosilac brojnih priznanja, nagrada te ratnih i mirnodopskih odlikovanja - domaćih i inozemnih.

 

 

Veselin Simović
(1930-)

Predsjednik Društva sveučilišnih nastavnika i znanstvenih radnika Hrvatske (1975-1978)

Rođen je u Kruševicama, općina Herceg Novi, Crna Gora. Gimnaziju je završio u Nikšiću 1948. godine, a iste godine upisao se na Građevinski odjel Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je na Građevinskom odjelu AGG fakulteta u prosincu 1957. godine. Na dužnost asistenta na Građevinskom odjelu AGG fakulteta u Zagrebu za predmet Teorija konstrukcija stupio je 1. 12. 1959. godine. Godine 1965. habilitirao je za zvanje docenta na temelju habilitacijskog rada, održanog predavanja i provedenog naučnog kolokvija. U veljači 1966. izabran je i postavljen za docenta na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Znanstveni stupanj doktorata tehničkih znanosti stekao je u svibnju 1969. godine. U veljači 1971. izabran je za izvanrednog profesora na Građevinskom fakultetu u Zagrebu, a za redovitog profesora izabran je prvi put u veljači 1976., a ponovo je biran u isto zvanje dva puta: 1982. i 1987.
U lipnju 1972. izabran je prvi put za dekana Građevinskog fakulteta, na istu dužnost je bio biran još dva puta, a na dužnosti predsjednika Građevinskog instituta, u čijem su sastavu bila 4 građevinska fakulteta u Hrvatskoj, bio je 1979. do 1991. Nakon asistentskog rada kroz dva izborna razdoblja (6 godina) preuzeo je 1965./66. šk. godine samostalno nastavu iz predmeta Građevna statika I. i II. Te je predmete predavao, osim u Zagrebu i na građevinskim studijima u Splitu, Rijeci i Osijeku. Predavao je i kreirao na poslijediplomskom studiju predmete: Betonski objekti, Posebni objekti i Naborane konstrukcije. Sudjelovao je povremeno u poslijediplomskoj nastavi na Građevinskom fakultetu u Beogradu i Građevinskom fakultetu u Sarajevu. Obavljao je brojne poslove u domaćim i međunarodnim znanstvenim i stručnim udruženjima.

U Društvu sveučilišnih nastavnika i znanstvenih radnika Hrvatske bio je tajnik Društva od 1965. do 1971., podpredsjednik od 1971. do 1975., a predsjednik Društva bio je od 1975. do .1978. Od 1978. do 1981. bio je predsjednik Saveza univerzitetskih nastavnika i naučnih radnika Jugoslavije.

Dobio je brojna priznanja od kojih se navode samo najvažnija:
– Republička nagrada za znanstveni rad „Nikola Tesla“ (1973.)
– Orden rada sa crvenom zastavom dodijeljen za aktivnost u Međunarodnom konzultativnom odboru UN-a za pomoć Crnoj Gori nakon potresa (1979.)
– Nagrada za životno djelo od Hrvatskog saveza građevinskih inženjera (1996.).

Umirovljen je kao redoviti profesor 1996. godine.

Zbog posebnih zasluga za napredak i razvitak Sveučilišta u Zagrebu te za međunarodnu priznatu nastavnu i znanstvenu izvrsnost, posebice u tehničkom znanstveno-nastavnom području, izabran je 2000. godine u počasno zvanje professor emeritus.

 

Branko Kraljić
(1915-1996)

Predsjednik Društva sveučilišnih nastavnika i znanstvenih radnika Hrvatske (1980/1981)

Od 1949. radi na Šumarskom odjelu Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Skopju. 1953. izabran za izvanrednog za 1960. za redovitog profesora. Doktorirao je 1956. na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1961. radi na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao redoviti profesor. Predaje pet predmeta dodiplomskog i pet predmeta postdiplomske nastave iz znanstvene organizacije te mikro i makro ekonomike šumarstva i preradbe drva. Bio je direktor Instituta za šumarska istraživanja te nastavnik u Visokoj školi za organizaciju rada Kranj, honorarni redovni profesor Ekonomike šumarstva na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Autor je 20 knjiga, 9 udžbenika, 7 internih skripata i više od 190 znanstvenih i stručnih radova.

 

 

Akademik Milan Meštrov
(1929-

Predsjednik Društva sveučilišnih nastavnika (1981-1982)

Rođen je u Tisnom, otok Murter. Završio klasičnu gimnaziju u Dubrovniku 1948. Diplomirao je biologiju na PMF-u u Zagrebu 1954. godine. Za asistenta u Zoologijskom zavodu izabran je 1955. Doktorirao je 1959. Za docenta je izabran 1962, za izvanrednog profesora 1968. a redovitog profesora 1973. Specijalizirao se i usavršavao u inozemnim institutima (Toulouse, Paris, Lile). Glavni kolegiji na diplomskoj nastavi koje je vodio su iz područja ekologije životinja, zoogeografije, biocenologije i zaštite prirode. Uveo je nove kolegije na dodiplomskoj nastavi s terenskom nastavom i s praktikumima te seminarima koji prije nisu postojali. Kao predstojnik Zavoda tijekom 12 godina uredio je i opremio laboratorije, praktikume, radne kabinete i ostale prostore za nastavu i znanstveno-istraživački rad. Na postdiplomskoj nastavi iz područja biologije, bio je voditelj smjera ekologija. Sudjelovao je u formiranju nastavnih planova i programa na dodiplomskoj i postdiplomskoj nastavi. Na postdiplomskoj nastavi predavao je predmete: Koncept ekosistema, Energetski i trofički odnosi u ekosistemima, Metodologija izrade ekoloških studija, biologija voda na kopnu, biologija onečišćenih voda. Osim na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, odnosno Sveučilištu u Zagrebu, sudjelovao je u izvođenju postdiplomske nastave na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu, Građevnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu te Arhitektonskom fakultetu (Urbanizam i Prostorno planiranje), Tehnološkom fakultetu (Ekološko inženjerstvo), Građevinskom fakultetu (Sanitarna hidrotehnika) i Medicinskom fakultetu (Zdravstvena ekologija) Sveučilišta u Zagrebu s kolegijima adekvatnih sadržaja iz područja ekologije. Obnašao je dužnost prodekana Fakulteta u dva navrata a dekansku dužnost 1972-1974. Osnivač je Hrvatskog ekološkog društva te predsjednik znanstvenog vijeća Instituta za biologiju Sveučilišta u Zagrebu. Redoviti je član HAZU, član Akademije znanosti u New Yorku te član Francuskog zoološkog društva, INTERCOL. Dobitnik je niza društvenih priznanja u zemlji i inozemstvu.

 

 

Alica Bauman
(1928-)

Predsjednica Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika (1982-1984).

Rođena 1928. godine u Zagrebu gdje je završila Njemačku evangeličku školu i I. klasičnu gimnaziju. Diplomirala je na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Godine 1959. započela je raditi kao asistent u Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada JAZU (IMI), u Laboratoriju za radioaktivnost biosfere.

1960. završila je školu za primjenu radioizotopa Vinče. 1961.  godine bila je stipendist u Rimu, Centro Studi Nucleari della Casaccia u Laboratorio per la Radioativitta Ambientale.

1965. godine doktorirala je iz područja tehničkih znanosti na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu.

Od kraja 1968. godine do početka 1970. boravi u Indiji, te radi kao volonter-asistent na katedri za kemijsko inžinjerstvo Warangal Regional Engineering College-u država Andhra Pradesh.

Od godine 1970. surađuje sa Centralnim institutom World Health Organization (WHO) u Le Vesinnetu na interkalibraciji uzoraka životne sredine kontaminiranih prirodnim i fisionim radionuklidima.

Od 1972. do 1981. godine sekretar je Jugoslavenskog nacionalnog komiteta za UNESCO-v program "Čovjek i biosfera". Od 1972. je vrlo često povremeni ekspert organizacija Ujedinjenih nacina kao što je UNESCO, UNEP, IAEA, WHO, te regionalne organizacije Alpe Adria. 1972. godine završila je Summer school  in Health Physics Imperial College of Tecnology, London.

Od 1974. surađuje sa Veterinarskim fakultetom u Sarajevu, Zavodom za radiologiju. Od 1977. godine zadužena je za informacijske podatke vezane za ionizacijsko zračenje za cijelu Jugoslaviju u okviru UNEP-ovog Međunarodnog referalnog sistema za izvore informacija programa UN za čovjekovu okolinu INFOTERRA.

Od 1980. godine predaje na postdiplomskom studiju Veterinarskog fakulteta u Sarajevu predmete Radiokemija, Nuklearna instrumentacija i Radioekologija do 1988. godine. 1982-1983 godine predaje na Medicinskom fakultetu u Zagrebu u okviru nastave ONO-a predmet Radiološka zaštita.

Od 1977. godine voditelj je Laboratorija za radioaktivnost biosfere.

1986. godine dr. Bauman pored zabrane saveznih i republičkih državnih organa izvijestila je javnost o nesreći u Černobilu, te dala prve zaštitne mjere za pučanstvo. Sudjelovala je u svim komisijama na republičkom i saveznom nivou vezanim za Černobil.

Od 1991-1993 vodi međunarodnu suradnju na projektu UNEP/WHO Global Environmental Radioation Monitoring Network GERMON za Republiku Hrvatsku. Član je nekoliko domaćih i međunarodnih znanstvenih udruženja. Član je u društvima:

  • Hrvatsko društvo za zaštitu od zračenja (četiri godine podpredsjednica)
  • Društvo sveučilišnih nastavnika i znanstvenih radnika (četiri godine predsjednica 1982-1986)
  • Društvo inžinjera i tehničara Hrvatske (1960-)
  • Hrvatsko kemijsko društvo
  • Hrvatsko društvo za čisti zrak
  • Društvo prijatelja prirode "Lijepa Naša"
  • Hrvatsko toksikološko društvo
  • Society for Risk analysis USA
  • European Society for Risk Analsysis
  • International Society of Exposure Analysis

Član je Savezne komisije za standardizaciju. Član je Savene komisije za zaštitu od zračenja. Član je Republičkog štaba civilne zaštite 1979-1983 i 1991-1993.

Od 1991-1993 član Glavnog stožera štaba saniteta Republike Hrvatske i član Kriznog štaba Sveučilišta u Zagrebu.

Autorica je velikog broja znanstvenih radova i dobitnica niza domaćih i međunarodnih priznanja. Kao ugledna javna ličnost i jedina žena profesorica Bauman izabrana je 1990. u Komisiju za nadzor prvih demokratskih izbora u Republici Hrvatskoj.

Nakon proglašenja Republike Hrvatske bila je jedan od osnivača udruženja "Lijepa naša" 1991. Prestala je sudjelovati u tom udruženju odlaskom u mirovinu 1993. godine.

 

 

Josip Nochta
(1924. – 1995)

Predsjednik Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika (1984-1986)
Josip Nochta diplomirao je klarinet na Akademiji za glasbo u Ljubljani gdje je 1972. kod Mihe Gunzeka završio i specijalizaciju. Od 1942. u Zagrebu je solist Opernog orkestra HNK, 1957. - 1960. prvi klarinetist Simfonijskog orkestra RTV i 1960. - 1978. solist Zagrebačke filharmonije. Od 1978. profesor je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Istakao se kao vrstan orkestralni i komorni muzičar. Odlikovao se izvrsnom tehnikom i istančanim osjećajem za gradnju melodijske linije i tonsku boju. Od 1973. član je Zagrebačkog duhačkog kvinteta s kojim je ostvario više od 900 javnih nastupa, snimio nekoliko nosača zvuka i brojne trajne snimke za potrebe HRT. U njegovom repertoaru značajno mjesto zauzimaju djela hrvatskih skladatelja. Za svoje djelovanje ansambl je dobio više domaćih i stranih priznanja i nagrada.

 

 

Božidar Jelčić
(1930-)

Predsjednik Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika (1986-1993).

Prof. emeritus dr. sc. Božidar Jelčić rođen je 1930. u Vučitrnu. Osnovnu školu pohađao je u Ohridu i Sušaku, a gimnaziju u Zagrebu. Od 1947. do 1950. bio je pitomac Vojno-pomorske tehničke akademije. Iz zdravstvenih razloga napustio je službu u ratnoj mornarici 1953. godine. Pravni fakultet u Zagrebu upisao je 1952. godine, a diplomirao je 1956. godine. U vremenu od 1960. do 1962. godine studirao je na Ekonomskom fakultetu u Frankfurtu /M (smjer Volkswirtschaft).


Za asistenta iz predmeta Financijsko pravo i financijska znanost na Pravnom fakultetu u Zagrebu izabran je 1957. godine. Doktorirao je 1962. godine. Iste je godine izabran za docenta. Za izvanrednog profesora izabran je 1966. godine, a sa tek navršenih 40 godina bio je izabran za redovitog profesora. U vrijeme izbora bio je najmlađi redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu.


Od 1970. do 1975. godine bio je (prvi) direktor Sveučilišnog instituta za javne financije (danas Institut za javne financije).


Od 1976. do 1980. godine bio je prorektor Sveučilišta, a od 1983. do 1985. godine dekan Pravnog fakulteta.


Predstojnik katedre Financijsko pravo i financijska znanost bio je u vremenu od 1980. do 1998. godine.


Gotovo 6 godina proveo je na stručnom usavršavanju u inozemstvu (SR Njemačka, SAD, Mađarska, Poljska, Rusija, Ukrajina).


U prikazu znanstvenog opusa profesora Jelčića (26 knjiga i oko 400 znanstvenih i stručnih radova) posebno treba istaknuti činjenicu, da je on u nas prvi autor koji je sustavno, cjelovito i na jednom mjestu - u knjizi Nauka o financijama i financijsko pravo (Zagreb 1983. god.) - obradio materiju koja je predmet izučavanja kako financijske znanosti (koja se u nas predaje od 1772. godine) tako i financijskog prava (uključenog u nastavni plan Pravnog fakulteta 1850. godine). Knjiga je pobudila iznimno veliki interes u znanstvenoj i stručnoj javnosti. O tome najbolje govori podatak da je prikazana u 13 stručnih časopisa bivše Jugoslavije kao i u dva ugledna inozemna časopisa. O knjizi je pisano i u dnevnom tisku te je bilo prikazano na radiju i televiziji.


Jelčić je naš najčešće citirani autor u radovima u kojima je obrađena problematika financijske aktivnosti države. Može se reći da i nema serioznog rada na ovim prostorima u kojima se raspravlja o nekim od brojnih aspekata (pravnih, ekonomskih, socioloških, političkih i dr.) prikupljanja javnih prihoda, njihove raspodjele i trošenja, a da se autori ne pozivaju na spoznaje, stajališta, analize i ocjene sadržane u Jelčićevim knjigama i člancima. Jelčićev je rad poznat i priznat i izvan naših granica. O tome svjedoči i činjenica da je objavio knjigu i dvadesetak članaka u inozemstvu, da je održao predavanja na brojnim stranim sveučilištima, da je bio organizator dviju međunarodnih konferencija u zemlji i član organizacijskog odbora desetak međunarodnih skupova financijskih stručnjaka održanih u inozemstvu.


Veliki doprinos profesora Jelčića istraživanju, proučavanju i promoviranju akcija i mjera države u financijskoj sferi pribavila mu je značajna društvena priznanja. Tako je 1974. i 1984. godine dobio republičku nagradu za znanstveni rad, a 1999. godine nagradu HAZU za najveće dostignuće u području društvenih znanosti za 1998. godinu. Od 1985. godine je član suradnik HAZU. Jedan je od utemeljitelja i član Predsjedništva Akademije pravnih znanosti Hrvatske. Sveučilište "Taras Ševčenko" u Kijevu podijelilo mu je počasni doktorat nauka (dr.h.c.) 1995. godine u povodu proslave 160. obljetnice rada. To je bio jedan od ukupno četrdesetak takvih doktorata Kijevskog sveučilišta. Počasnim građaninom (Honorary Citizenship) grada Baltimora postao je 1978. godine.


Godinama je bio predavač i suvoditelj poslijediplomskog studija "Financijska teorija i financijska politika" Pravnog fakulteta u zagrebu kao i predavač na poslijediplomskom studiju na Medicinskom fakultetu iz predmeta "Financiranje zdravstva". Bio je dugogodišnji član Pravnog savjeta IV Hrvatske, predsjednik Savjeta za porezni sustav Ministarstva financija, predsjednik Povjerenstva za polaganje ispita za porezne savjetnike i dr. Član Savjeta Hrvatske narodne banke bio je od 2000.-2006., a od 2007. godine član je Uprave Visoke poslovne škole Libertas. 2002. godine Sveučilište u Zagrebu dodijelilo mu je počasno zvanje professor emeritus.

 

 

 

Željko Horvatić
(1934-)

Prof. emeritus dr. sc. Željko Horvatić Predsjednik je u četvrtom uzastopnom mandatu Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika u Zagrebu (1993-)

Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1956.g., magistrirao 1962. i doktorirao 1977.g. Pravosudni ispit je položio 1958.g.

Šest godina je bio sudac i predsjednik suda (Kotarski sud Delnice) a deset godina je radio kao savjetnik i inspektor u pravosudnoj upravi. Više od četvrt stoljeća neprekidno je bio nastavnik kaznenog prava, međunarodnog kaznenog prava i kriminologije, isprva na Pravnom fakultetu u Rijeci i zatim u Zagrebu. Na oba fakulteta bio je i dekan. Gotovo dva desetljeća predavao je na Policijskoj akademiji u Zagrebu. Predavao je na pravnim fakultetima i radio na institutima u SAD (Yale i Duke Universitv), Italiji (Trieste, Catania, Roma, Siracusa), Austriji (Graz, Linz, Wien), Njemačkoj (Freiburg/ Br. Heidelberg, Munchen), Poljskoj (Torun, Krakovv), Nizozemskoj (Den Haag), Sloveniji (Ljubljana) itd. Bio je dugogodišnji Predstojnik poslijediplomskog studija iz kaznenopravnih znanosti na Pravnom fakultetu u Zagrebu a predavao je i na na poslijediplomskim studijima na Medicinskom fakultetu u Zagrebu /sudska i socijalna psihijatrija/.

Aktivno je sudjelovao je na brojnim međunarodnim stručnim i znanstvenim kolokvijima i kongresima. Međunarodnog udruženja za kazneno pravo (AIDP) Kongresima UN za prevenciju kriminala i postupanje s počiniteljima kaznenih djela, Međunarodnog kriminološkog udruženja, Međunarodnog udruženja za društvenu obranu, Međunarodnog udruženja za psihijatriju i pravo itd. Jedan je od utemeljitelja i u više mandata član uprave i predsjednik Hrvatskog udruženja za krivično pravo, kasnije i sada, Hrvatskog udruženja za kaznene znanosti i praksu s aktivnim sudjelovanjem na gotovo svim savjetovanjima tih udruženja.

Član je Izvršnog odbora Savjeta za mir i prava čovjeka HAZU. Jedan je od utemeljitelja i Predsjednik Akademije pravnih znanosti Hrvatske.  Bio je član Odbora za ustav, poslovnik i politički sustav Hrvatskog državnog Sabora i predsjednik Komisije za ratne zločine Vlade RH te državni savjetnik u Ministarstvu pravosuđa uprave i lokalne samouprave RH i predsjednik Komisije za izradu Kaznenog zakona RH iz 1997.g. Član je Odbora za pravosuđe Hrvatskog sabora i Nacionalnog vijeća Hrvatskog sabora za praćenje Nacionalnog programa za borbu protiv korupcije 2006-2008.g. Bio je potpredsjednik X. Kongresa Ujedinjenih naroda za sprječavanje kriminala i postupanje s počiniteljima kaznenih djela / Beč 2000.g./, član Izvršnog odbora Međunarodnog znanstvenog i stručnog savjetodavnog vijeća Ujedinjenih naroda za prevenciju kriminala i pravosuđe (ISPAC). Član je Upravnog odbora Međuregionalnog instituta Ujedinjenih naroda za istraživanje kriminala i pravosuđa (ISPAC), voditelj izaslanstva Republike Hrvatske u Europskom odboru za probleme kriminala Vijeća Europe (CDPC) i član Ureda tog odbora, Voditelj izaslanstva Republike Hrvatske u Skupini zemalja za borbu protiv korupcije Vijeća Europe (GRECO) Voditelj i/ili član izaslanstva Republike Hrvatske u Komisiji za sprječavanje kriminala i kazneno pravosuđe Ujedinjenih naroda. U izaslanstvu Republike Hrvatske kao njen član ili voditelj sudjelovao u Ad hoc odborima Opće skupštine Ujedinjenih naroda u pregovorima o Konvenciji UN protiv međunarodnog organiziranog kriminala i Konvenciji UN protiv korupcije i u tijelima Vijeća Europe za izradu Kaznenopravne konvencije protiv korupcije.

Od 1963. do 2006.g. objavio je deset knjiga i stotinjak stručnih i znanstvenih radova iz kaznenog prava, međunarodnog kaznenog prava, politike suzbijanja kriminala i kriminologije.
Godišnju državnu nagradu za znanost dobio je 2003.g.a Državnu nagradu za životno djelo u znanosti 2006.g. Za zasluge u znanosti odlikovan je redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića 1996.g.Sveučilište u Zagrebu 2005.g. dodijelilo mu je počasno zvanje profesora emeritusa tog Sveučilišta.