Izbornik

Julije Golik
(1866-1924)

Rektor 1917-1918.

Predsjednik Udruženja visokoškolskih nastavnika u Zagrebu (1919-1922)

Sveuèilišnu karijeru zapoèeo je 1899. kao privatni docent za rimsku književnost. Od 1907-24. profesor klasiène filologije latinske na Filozofskom fakultetu. U razdoblju 1923-1924 obnašao je dužnost predsjednika Puèkog sveuèilišta. Napisao je i mnogo radova iz podruèja pedagogije, osobito didaktike i metodike. Glavna djela: O Vergilijevoj Enejidi, 1894; Nauk o uzgoju s osobitim obzirom na psihologiju, 1895; Koncentracija obuke, 1897; Uzgojne prilike u drevnom Rimu, 1903.

 

 

Gavro Manojloviæ 
(1856-1939)

Predsjednik Udruženja visokoškolskih nastavnika u Zagrebu (1922-1925)

Hrvatski povjesnièar, studirao u Zagrebu i Beèu, gdje je 1896. doktorirao filozofiju povijesti i klas. filologiju. Od 1880. radio kao srednjoškolski prof. u Zagrebu, Požegi i Osijeku, gdje je bio i gimnazijski upravitelj. Od 1902. bio je redoviti prof. opæe povijesti staroga vijeka na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, 1908. umirovljen iz polit, razloga, a 1910-24. ponovno je predavao. Bio je zastupnik Hrvatsko-srpske koalicije u Hrvatskom saboru (1908-10; 1913-18) te èlan Privremenoga narodnog predstavništva. Od 1908. redoviti èlan, a 1924-33. predsj. JAZU. Ureðivao list za mlade Pobratim i Nastavni vjesnik (1905-08). U mladosti izdao zbirku pjesama Mladi dani Veljkovi (1880). U znanstvenom se radu bavio poviješæu staroga vijeka, bizantologijom, filozofijom po¬vijesti te je pisao pov. udžbenike. Radove je objavljivao u Vjesniku Kr. državnog arkiva u Zagrebu, Glasniku Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini. Djela: Povijest staroga Orijenta (1923), Sile pokretnice i pravilnosti u univerzalnoj historiji (1927).

 

Stjepan Zimmermann 
(1884-1963)

Rektor 1923-1924.

Predsjednik Udruženja visokoškolskih nastavnika u Zagrebu (1925-1928)

Roðen je 24. prosinca 1884. u Virovitici gdje je proveo djetinjstvo i polazio puèku školu, a gimnaziju u Varaždinu i Zagrebu. Maturirao je 1903. Bogosloviju je studirao u Zagrebu na Bogoslovnom fakultetu s prekidom zbog pohaðanja filozofskog teèaja u Beèu. Kao sveæenik zareðen 1907., nastavio je studij  na Gregoriani u Rimu, gdje je doktorirao filozofiju 1910. Nakon povratka u domovinu radio je kao vjerouèitelj u Glini, a zatim profesor logike i psihologije u Zagrebu na Nadbiskupskoj gimnaziji. Habilitirao je 1918. na Mudroslovnom fakultetu temom "Opæa noetika" no kao sveæenik nije bio prihvaæen. Na Bogoslovnom fakultetu imenovan je nositeljem Katedre za filozofiju kao nasljednik nadbiskupa Bauera. Redoviti èlan JAZU je od 1921. Bio je èlan Matice hrvatske i èlan uredništva Hrvatske enciklopedije. Za njegova mandata Sveuèilište dobiva svoj šesti fakultet. Visoka veterinarska škola ulazi 1924. u Sveuèilište kao Veterinarski fakultet. Izabran za rektora ak. god. 1923./1924. obavljao je tu dužnost i ak. god. 1924./1925. kao prorektor, jer je rektor Ladislav Poliæ bio umirovljen iz politièkih razloga na poèetku svoga mandata. Poslije Drugog svjetskog rata suðen je zbog suradnje s režimom NDH, ali je optužbe opovrgnuo. Nakon progona komunistièkih vlasti umirovljen je 1946. Povukao se, pisao je, no ništa nije objavljivao.  

Ivan Angelo Ruspini (1872-1934)

Ivan Angelo Ruspini
 (1872-1934)

Rektor (1918-1919)

Predsjednik Zagrebaèke sekcije Udruženja univerzitetskih nastavnika Jugoslavije (1933-1935)
Od 1911-34. profesor crkvenog prava na Bogoslovnom fakultetu.

Roðen je 26.svibnja 1872. u Osijeku. Ostavši kao dijete bez roditelja odrastao je u osjeèkom sirotištu. Gimnaziju je završio u Osijeku i biskupskom liceju u Ðakovu. Nakon ispita zrelosti upisao se u sjemenište u Ðakovu gdje je boravio dvije godine. Nakon toga nastavio je studio  u Insbrucku, gdje je zareðen za sveæenika i doktorirao 1897. Tijekom života pomagao ga je biskup Strossmayer. Nakon povratka u domovinu predavao je filozofiju, crkveno pravo i povijest u Ðakovu. U Zagrebu 1908. uspješno završava postupak habilitacije za docenta. Suplentom na Bogoslovnom fakultetu imenovan je 1910., redoviti je profesor od 1913. Službu dekana na Bogoslovnom fakultetu obnašao je pet puta.  Bio je rektor Kraljevskog sveuèilišta Franje Josipa I. u Zagrebu za akad.god. 1918/19. Nakon rektorskog mandata preuzeo je prorektorsku dužnost. Objavio je mnoge rasprave iz kanonskog prava. Bio je bilježnik i predsjednik Biskupijskog suda u Ðakovu. Obavljao je visoke crkvene dužnosti u Zagrebu. Bio je papinski poèasni komornik. Volio je prirodu, posebno planine. Umro je na izletu penjuæi se na Liscu u blizini Zidanog Mosta. Za njegova rektorskog mandata svršetkom Prvog svjetskog rata proglašena je 29. listopada 1918. Država SHS, a Sveuèilište dobilo naziv Hrvatsko sveuèilište. Ubrzo (1. 12. 1918.) uslijedilo je ujedinjenje i stvorena je Kraljevina SHS, a Sveuèilište nosi ime Sveuèilište Kraljevstva SHS u Zagrebu.

Napisao velik broj rasprava, osobito o ženidbenom pravu, i historijsko-pravnih priloga.

Andrija Živkoviæ
(1886-1957)

Rektor (1938-1940)

Predsjednik Zagrebaèke sekcije Udruženja univerzitetskih nastavnika Jugoslavije (1935-1938)

Studirao je Papinskom sveuèilištu Gregoriani, diplomirao 1909., a doktorirao teologiju 1913. Usporedo je slušao predavanja na Biblijskom institutu u Rimu. U rodnom Ðakovu obavljao razne duhovne službe i djelovao je kao profesor na liceju u Ðakovu. Neko je vrijeme bio biskupski tajnik. Od godine 1924. djelovao je na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je brzo napredovao u akademskom zvanju. Izabran je nakon što je njegov prethodnik prof. Lovriæ umirovljen na dužnosti rektora. Posljednji je rektor biran u skladu s jugoslavenskim zakonom iz 1931. Prema novom zakonu Banovine Hrvatske iz 1940. za izbor rektora vraæa se jednogodišnji mandat. Bio je rektor u dvije države, a kao prorektor nastavio je u treæoj.

Akademske godine 1940./1941. do 1942./1943. postaje prorektorom za vrijeme mandata rektora Ivšiæa. Glavno djelo Katolièko moralo bogoslovlje odjavljeno od 1939. do 1946. predstavlja prvi sustavni znanstveni prikaz cjelokupnog moralnog nauka, namijenjeno prvenstveno studentima. Objavio je niz priloga i rasprava iz moralne teologije posebno eugenike.

Od 1925-52. profesor moralnog bogoslovlja na Bogoslovnom fakultetu. Osim svoje uže struke obraðivao probleme etike i sociologije. Glavno djelo: Katolièko moralno bogoslovlje I-III, 1938-46.

 

 

 

Jaroslav Sakaø
(1883—1963)

Predsjednik Hrvatskog društva sveuèilišnih profesora (1938-1940).

Prije fakultetske ere bio je marljiv i okretan kotarski veterinar po selima Like, Podravine i Hrvatskog zagorja i napokon gradski veterinar u Zagrebu. Kao profesor anatomije stekao je ugled stroga i solidna pedagoga i istaknuta društvena radnika.

Profesor Sakaø potjeèe iz graðanske obitelji. Otac mu je bio trgovac u Sisku, u koji je doselio iz Èeške. Roðen je 31. ožujka 1883. u Buðejovicama (Èeška), ali djeèaštvo je veæ provodio u gradu na Kupi. Gimnaziju je polazio u Zagrebu, gdje je maturirao godine 1901. Iste godine Sakaø se kao stipendist hrvatske vlade upisao na Veterinarsku visoku školu u Beèu i tu je s odliènim uspjehom diplomirao godine 1906.

Odmah nakon diplomiranja uposlio se na ergeli Piberg u Štajerskoj, gdje ostaje dva mjeseca, zatim dobiva mjesto kotarskog veterinara u Brinju, a odavle odlazi u Donji Miholjac. Zbog sukoba s vlastelinstvom grofa Mavlatha premješten je u Donju Stubicu, a godine 1910. izabran je za gradskog veterinara u Zagrebu. Svagdje se afirmirao kao dobar praktièar, a u Brinju je stekao glas veterinara-operatera »lake ruke«. Sakaø je stekao veliku popularnost zbog svojih uspjeha u suzbijanju zaraznih bolesti, u praktiènoj kirurgiji, u lijeèenju unutrašnjih bolesti i u porodiljstvu. O svojim iskustvima pisao je u »Veterinarskom vjesniku«, u kojem godine 1919. izlazi njegov èlanak o folikularnoj upali rodnice, a potom prikaz o puerperalnoj parezi. Kao gradski veterinar u Zagrebu imao je razvijenu praksu, pa se javljao èlancima o grudnoj zarazi konja i o bjesnoæi.

Nakon uzaludnih inicijativa i borbe u Zagrebu se napokon godine 1917. osniva Medicinski fakultet, na koji se Sakaø u svojoj 34. godini upisuje meðu prvim studentima. Odatle potjeèu njegove veze s profesorom Dragom Peroviæem, što je bilo od velikog znaèenja za Sakaøa kao prvog našeg veterinarskog anatoma.

Nakon propasti AustroUgarske dolazi do osnivanja Veterinarske visoke škole u Zagrebu. Nastava iz teoretskih predmeta veterinarskog studija povjerena je profesorima Filozofskog i Medicinskog fakulteta, ali se javio problem nastavnika iz Veterinarske anatomije. U ondašnjem krugu veterinara nije bilo kompetenata za tako izrazito teoretski a uz to veterinarski predmet. Izbor je pao na Sakaøa, i on je morao, ab ovo, uèiti i svladavati taj glomazni predmet; u tome je mladom nastavniku mnogo pomogao profesor Peroviæ. Unatoè svim poteškoæama Sakaø je veæ 2. prosinca 1919. zapoèeo predavati veterinarsku anatomiju na novootvorenoj Veterinarskoj visokoj školi u Zagrebu. Od toga dana profesor Sakar je pune 32 godine predavao taj predmet, pa su generacije veterinara slušale sistematsku i topografsku anatomiju domaæih životinja i polagale ispite kod njega. Prvih 11 godina vršio je sam i praktiènu nastavu uz pomoæ kojeg demonstratora, što je znaèilo veliko i veoma naporno zaduženje. Tek godine 1930. nakon niza natjeèaja, pošlo mu je za rukom da dobije prvog asistenta.

Godine 1920. bio je u Austriji i u Èehoslovaèkoj, gdje mu je pošlo za rukom nabaviti anatomske modele i najosnovnija uèila i knjige, kojima se Zavod još i danas služi.

U razdoblju izmeðu dva rata profesor Sakaø bio je rektor Veterinarske visoke škole i kasnije dekan fakulteta. Bio je aktivan u radu Sekcije za Hrvatsku Jugoslavenskog veterinarskog udruženja vršeæi dužnost njena predsjednika niz godina, a isto tako je mnogo godina bio tajnik Društva visokoškolskih nastavnika. Na samom fakultetu obavljao je i dužnost predstojnika zavoda za higijenu mesa i mlijeka i kao suplent predavao tu disciplinu.

Veæ u poodmakloj dobi preveo je prvu knjigu ruske anatomije Klimova, koja je bila drugaèije koncipirana nego anatomije prema kojima je dotad radio.

Profesor Sakaø bio je prvi nastavnik veterinarske anatomije u Hrvatskoj i na Balkanu i organizator prvog veterinarskog anatomskog zavoda u Jugoslaviji, èime je postavio temelje prouèavanja sistematske i topograske anatomije u nas.

Godine 1951, još u punoj snazi, u 67. godini života, umirovljen je »po sili zakona« zajedno s profesorom Gjuriæem i Bosniæem.
Na I kongresu veterinara Jugoslavije, održanom godine 1953. u Zagrebu, profesoru Sakaøu dodijeljena je poèasna diploma kojom mu »Savez Društava veterinara FNRJ odaje najveæe priznanje i poèast i istièe ga pred cjelokupnim svojim èlanstvom kao uzor mladim generacijama«.

Umro je 1. travnja 1963.

 

 

Gjuro Stipetiæ
(1876-1946)

Rektor (1933-1935)

Predsjednik Hrvatskog društva sveuèilišnih profesora (1940-1944)

Prof. Gjuro Stipetiæ roðen je 09. srpnja 1870. u Zagrebu u uglednoj hrvatskoj obitelji kao sin granièarskog upravnog oficira, kasnije 1879-1886. kotarskog predstojnika i 1886-1895. velikog župana u Ogulinu. Puèku školu svršio je u Ogulinu i Klasiènu gimnaziju u Zagrebu 1894. Tehnièku visoku školu završio je u Beèu 1899. strojarski smjer. U službu Austro-Ugarske ratne mornarice stupio je 01. sijeènja 1990. kao inženjer brodogradnje vršeæi razne odgovorne poslove od toga 2 godine u Ministarstvu rata u Beèu i oko 9 godina u arsenalu u Puli na projektiranju i gradnji ratnih brodova. Za vrijeme službovanja u ratnoj mornarici dvije godine je upravljao brodograðevnim radionicama u pomorskom arsenalu u Puli. Jednu godinu bio je zamjenik upravitelja gradnje ratnog broda "Sankt Georg" od 7300 tona istisnine.
Godinu dana bio je upravitelj svih dokova u Puli. Upravljao je gradnjom plovnog doka od 22000 tona. Za vrijeme službovanja u brodogradilištu izradio je projekt broda za prijevoz ugljena za ratnu mornaricu i projekt linijskog bojnog broda od 24500 tona, projekt krstarice od 1900 tona i oklopljenog krstaša od 4900 tona.

U èinu majora umirovljen je 01. svibnja 1911. U to vrijeme firma Cosulich odluèila je program brodogradilišta u Monfalconu proširiti na gradnju ratnih brodova pa je prof. Stipetiæ bio pozvan preuzeti upravu nad gradnjom ratnih brodova. Poèetkom 1914. godine imenovan je tehnièkim direktorom cijelog brodogradilišta i zamjenikom generalnog direktora. Nakon provale talijanske vojske 1915. godine odluèeno je da gradnja podmornica zapoène u Puli ali je nakon poraza Talijana 1917. ponovno nastavljena u Monfalconu. Uprava brodogradilišta odluèila je provesti rekonstrukciju i modernizaciju brodogradilišta u èemu je prof. Stipetiæ imao znaèajan udio te je modernizacija provedena prema njegovim projektima.

Tehnièka visoka škola u Zagrebu pozvala ga je 1920. godine da preuzme Katedru brodogradnje te je dekretom Povjereništva za prosvjetu i vjere u Hrvatskoj od 27. sijeènja 1920. imenovan javnim redovitim profesorom na Kr. tehnièkoj visokoj školi za osnivanje brodova i tako postao prvim sveuèilišnim profesorom brodogradnje u Hrvatskoj. U škol. godini 1921-1922. bio je rektor Tehnièke visoke škole i 1924-1925. izabrani prorektor. Kroz 25 godina vršio je razne akademske funkcije a funkcije rektora, dekana i prodekana kroz punih 15 godina što je imalo snažnog utjecaja na razvoj Tehnièke visoke škole i kasnije Tehnièkog fakulteta.

Iz pregleda osobnih materijala i izvještaja prof. Stipetiæa vidi se da je na Tehnièkoj visokoj školi i kasnije na Tehnièkom fakultetu sastavio znanstvenu osnovu strojarsko inženjerskog, elektrotehnièkog i brodograðevnog odjela i organizirao profesorski zbor spomenutih odjela. Iz raspoložive dokumentacije vidi se aktivno sudjelovanje prof. Stipetiæa u osnivanju Tehnièke visoke škole, u energiènom protivljenju ukidanju Tehnièkog fakulteta u Zagrebu i u intenzivnom zalaganju ukljuèivanja Tehnièkog fakulteta u Sveuèilište u Zagrebu. Velièina njegovog utjecaja u tome vidi se što je bio izabran za Rektora Sveuèilišta u Zagrebu i tako bio prvi Rektor iz redova brodograðevnih inženjera i tehnièkih inženjera uopæe.

Prema izvještajima Kr. tehnièke visoke škole u Zagrebu za škol. godinu 1925-1926. prof. Stipetiæ predavao je na brodograðevno-inženjerskom odjelu slijedeæe kolegije: Mehanièka tehnologija II, Elementi broda I i II, Mehanièka tehnologija III i IV, Osnivanje broda I, II i III, Brodogradilišta i Uprava i pogon tvornica I i II. Na Brodostrojarsko-inženjerskom odjelu predavao je slijedeæe kolegije: Osnivanje broda I, II i III, Brodogradilišta i Uprava i pogon tvornica I i II.

Posebna briga prof. Stipetiæa kao rektora Sveuèilišta u Zagrebu bio je napredak Sveuèilišta, organizirao je Hrvatsko sveuèilišno društvo 1934. koje je pomagalo stipendijama znanstveni podmladak a posebno je zaslužan za izgradnju i djelovanje Hrvatske akademske menze. Dužnost predsjednika Hrvatskog društva sveuèilišnih nastavnika preuzeo je nakon mandata Jaroslava Sakaøa 1941. te je istu obnašao do kraja II. svjetskog rata?

U javnom tadanjem životu prof. Stipetiæ bio je veoma aktivan. Bio je èlan Družbe hrvatskog zmaja, od 1933. do 1935. bio je predsjednik Francuskog instituta a od 1936. do 1944. godine predsjednik Hrvatsko-njemaèkog društva koje je napustio zbog sukoba o zaštiti hrvatskih interesa. Kao istaknuti struènjak bio je mnogo angažiran u industrijskim poduzeæima kao što je Tvornica vagona u SI. Brodu, Hrvatsko rijeèno brodarstvo i prvi podpredsjednik Nadzornog odbora Prve hrvatske štedionice u Zagrebu. Od 1919. godine èlan je Društva inženjera a predsjednikom Društva bio je osam godina i njegovom zaslugom sagraðen je Inženjerski dom u Zagrebu koji je odigrao znaèajnu ulogu u struènom i društvenom okupljanju inženjera u Hrvatskoj.

Odlukom Predsjedništva Narodne Vlade FD Hrvatske broj: 2294/45. Stipetiæ ing. Gjuro, red. sveuè. prof. II. pol. grupe 1. per. povišica otpušten je iz državne službe bez prava na penziju.  O tome je Tehnièki fakultet u Zagrebu obaviješten dopisom Ministarstva industrije i rudarstva dana 15.8.1945.

U jesen 1945. godine podignuta je optužnica protiv prof. Gjure Stipetiæa i 31. listopada 1945. održana je rasprava na temelju optužnice Javnog tužioca za grad Zagreb od 22. listopada 1945. pod br. K:2061 zbog neprijateljskog djelovanja.
Presudom Kz 490/45 od 26. studenog 1945. Okružni narodni sud za grad Zagreb osudio je Stipetiæ ing. Gjuru po èl.4. Zakona o kriviènim djelima protiv naroda i države na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak politièkih i pojedinih graðanskih prava, te konfiskaciju cjelokupne imovine.

Vrhovni sud Hrvatske presudom od 25.1.1946. u cijelosti potvrðuje presudu Okružnog suda u Zagrebu od 26.11.1945.

Prezidijum narodne skupštine FNRJ temeljem èl. 1. Zakona o davanju amnestije i pomilovanja 14. sijeènja 1946 nije uvažio molbu za pomilovanje. Odluka je prof. Stipetiæu priopæena 16.2.1946. a smrtna kazna izvršena je 17.2.1946. u 5,15 sati.

Posmrtni ostaci prof. Stipetiæa pokopani su na nepoznatom mjestu.

Antun Barac
(1894-1955)

Predsjednik Društva nastavnika sveuèilišta, visokih škola i suradnika nauènih ustanova NRH (1950-1951).

Roðen je u mjestu Kamenjak kraj Grižana, Hrvatsko primorje. Gimnaziju završio na Sušaku, diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu (slavistiku) u Zagrebu. Kao srednjoškolski profesor služio na Sušaku i u Zagrebu; od 1930. docent a od 1938. redoviti profesor jugoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Javio se najprije stihovima u Pobratimu (1910) a prvim kritièkim napisom u Èerininu Vihoru (1914). Svestrano-šæu svoga esejistièkog i književnopovijesnog rada nametnuo se kao središnja liènost u hrvatskoj književnoj znanosti, posebno na podruèju novije hrvatske literature. Raspon njegova nauènog interesa vrlo je širok i kreæe se od kritièko-esejistièkih napisa o manje znaèajnim piscima (L. Botiæ, G. Martiæ, I.Perkovac, F. Horvat-Kiš), preko monografija o vrhunskim stvaraocima kao što su V. Nazor, A. Šenoa, V. Vidriæ ili I. Mažuraniæ, do velikih sinteza o hrvatskoj književnoj kritici XIX st., pregleda jugoslavenskih književnosti ili zapoèete povijesti hrvatske književnosti od preporoda do stvaranja Jugoslavije.

Dva su temeljna polazišta Barèeva u vrednovanju književnosti: ona mora biti izraz èovjeka u njegovu totalitetu, kao individualnog i društvenog biæa, te »duboko zahvatiti u osnovna pitanja života«; druga je Barèeva teza da se velika umjetnost rada samo iz velike boli (Vidriæ!). U svoja prouèavanja B. unosi i specifièan nacionalni kriterij, smatrajuæi da svaka mala književnost u veæoj mjeri odražava društveni život svoga naroda nego velika. Pisao je i o vezama hrvatske i srpske književnosti, a bavio se i komparativnim prouèavanjem odnosa hrvatske prema ostalim evropskim literaturama. B. se zanimao i pedagoškim radom te urednièkim poslovima; pisao je (s Nazorom) udžbenike za srednje škole, bio urednik èasopisa Mladost (1925—33), raznih poetskih antologija i sabranih djela pisaca (A. Šenoa, V. Nazor).

 

 

Stjepan Pataki
(1905-1953)

Predsjednik Društva nastavnika sveuèilišta, visokih škola i suradnika nauènih ustanova NRH (1951-1952).

Rodio se u Brodu na Savi. Diplomirao pedagogiju, filozofiju i matematiku te doktorirao 1929. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio kao gimnazijski profesor (Sisak, Zagreb), profesor Više pedagoške škole, a od 1936. profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Predsjednik Pedagoško-književnog zbora. Ured. i èlan redakcija više èasopisa i listova. Pokretaè struènih edicija i biblioteka za uèitelje. Jedan od ured. Pedagogijskog leksikona (Minerva, 1939) i autor više priloga. Znanstveno usmjeren na fil. probleme odgoja, odnos psihologije i pedagogije, te osobito na kult. pedagogiju tzv. badenske škole. Nakon II. svjetskog rata na tragu marksizma kritièki prenosio iskustva sovjetske pedagogije. Plodan pedagoški pisac.

 

 

 

Marijan Horvat
(1903-1967)

Rektor (1958-1960)

Predsjednik Društva nastavnika Sveuèilišta, visokih škola i suradnika nauènih ustanova Narodne Republike Hrvatske (1952-1954)

Prof. Horvat roðen je u Zagrebu 10. I 1903. god. Osnovnu školu, klasiènu gi¬mnaziju i pravni fakultet završio je u Zagrebu i to sve razrede i sve ispite s odliènim uspjehom. Za doktora prava promoviran je u ožujku 1326. god. U jesen iste godine odlazi u Pariz, gdje na Pravnom fakultetu sluša predavanja iz rimskog prava kod glasovitih romanista Paula Colineta i Pierra Noillesa. Slijedeæe godine vraæa se u Zagreb te nastavlja odvjetnièko-pripravnièku službu. 1929. god. postaje advokat, a u svibnju 1938. god. honorarni nastavnik rimskog prava na Pravnom fakultetu Sveuèilišta u Zagrebu; poèetkom 1940. god. postaje privatni docent, sredinom iste godine izvanredni, a u jesen 1945. god. redovni profesor rimskog prava. Sredinom 1961. god. izabran je za dopisnog èlana JAZU u Zagrebu.

Od 1927. do 1940. god. aktivno se bavi odvjetnièkim pozivom, ali veæ u tom razdoblju — 1938. god. — definitivno se odluèuje za svoj životni poziv — poziv nastavnika i uèenjaka rimskog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Veæ 1938. g. (»Mjeseènik« br. 4,) objavljuje svoju raspravu »Savremeni nazori o postanku i znaèaju dvodiobe rimskoga privatnog procesa«, u kojoj obraðuje sporno pitanje porijekla i znaèaja ove dvodiobe. Veæ u tom radu prof. Horvat pokazuje da suvereno vlada materijom koju istražuje. Ovom pitanju on se ponovno vraæa objavivši u Zborniku Pravnog fakulteta 1958. god. èlanak »O dvodiobi u najstarijem rimskom civilnom procesu«, pa opet u publikaciji Instituta za rimsko pravo Sveuèilišta u Parizu, Melanges Henri Levy-Bruhl, 1959. god., pod naslovom: »Deux phascs du proces romain«. O ovom problemu održao je i predavanje na pravnim fakultetima u Hamburgu, Oxfordu, Cambridge, Edinbourghu, Glasgowu, Aberdeenu, na njemaèkom odnosno na engleskom jeziku.

»Bona fides u razvoju rimskog obaveznog prava« (Zagreb 1939, 160 str.) je nauèno djelo, na temelju kojeg se habilitirao za sveuèilišnog profesora i koje mu je pribavilo jednodušno priznanje u zemlji i inozemstvu. I ovom se problemu prof. Horvat ponovno vraæa dopunivši ga novim istraživanjima u veoma poznatoj raspravi »Osservazioni sulla bona fides nel diritto romano obligatorio«, što je objavljena u Napulju 1953. u publikaciji »Studi in onore di Vincenzo Arangio-Ruiz nel XLV anno del suo insegnamento«. Istu ovu materiju dalje razraðuje u raspravi »Akcije bonae fidei« objavljenoj u Zborniku Pravnog fakulteta 1956. god.

Znanstveni interes prof. Horvata ne ogranièava se samo na iznesene probleme, nego se on bavi i pitanjem uzukapije, politièkim aspektima rimskih kodifikacija, izvorima prava, kupoprodajom i cijenom kupoprodaje itd., što pokazuju njegove brojne rasprave s tog podruèja objavljene u  našim i inozemnim èasopisima.
Njegova »Rimska pravna povijest (Zagreb, 1943) na najprikladniji naèin sjedinjuje u sebi sve odlike nauènog djela i udžbenika, dok je njegov udžbenik »Rimsko pravo«, pravo remek djelo primjene dijalektièke i historijske metode, gdje su na rimskom pravu prikazani zakoni društvenog razvitka.

Ovi i brojni drugi nauèni radovi pribavili su mu ugled nestora romanistièke nauke u našoj zemlji. Kao humanist, erudita i poznavalac veæine velikih svjetskih jezika, prof. Horvat nas je dostojno zastupao u svjetskoj nauci rimskog prava, objavljujuæi svoje radove u inozemnim èasopisima i sudjelujuæi na meðunarodnim nauènim skupovima.
Ali sve to nije moglo zadovoljiti široki duh prof. Horvata, njegovu živu nauènu i kulturnu znatiželju. Prešavši okvire svoje najuže struke — rimskog prava — on se je uspješno bavio i problemima starije hrvatske pravne povijesti što pokazuje njegov znaèajni rad »Oporuka splitskog priora Petra«, štampan u 283. knjizi Rada JAZU, u kome se bavi ispitivanjem starosti ove oporuke.

Njegova rasprava o Trogirskoj »Zavod« — knjizi iz 1326. objavljena na njemaèkom jeziku u beèkom Arhivu za povijest slavenstva i istoène Evrope, pokazuje takoðer da se uspješno bavio našom srednjovjekovnom poviješæu.

Kao dopisni èlan JAZU prof. Horvat se ogledao i na problemima srednjovjekovne svjetske historije, obradivši »Plan mirovine organizacije èeškog kralja Jurja Podjebradskog«. Širinu njegovog nauènog interesa pokazuje rasprava »Prekomjerno ošteæenje« (Laesio enormis), u kojoj je temeljito i na komparativan naèin obradio ovaj važan problem rimskog, opæeg i našeg graðanskog prava (objavljeno u knjizi 322. Rad JAZU).

Prof. Horvat održavao je trajno vezu i sa pravnom praksom. Bio je povremeni sudac Višeg privrednog suda u Zagrebu, arbitar Vanjsko-trgovinske arbitraže u Beogradu i savjetnik SIV-a. S tog podruèja napisao je raspravu »O odreðivanju mjerodavnog (nadležnog) prava u odsustvu autonomije volje«.

Njegov profil istaknutog društvenog radnika ne bi bio potpun, kada ne bismo spomenuli da je uspješno vodio naše Sveuèilište kao rektor (od 1953—1960) i prorektor (od 1960—1962). Bio je i dva puta dekan Pravnog fakulteta (1947/48 i 1956/57), prodekan (1948/49 i 1957/58), a da i ne spominjemo èitav niz funkcija koje je obavljao u okviru fakulteta i Sveuèilišta. S podruèja pravne nastave i povijesti Sveuèilišta u Zagrebu napisao je niz zapaženih radova, objavivši ih u nekoliko domaæih i stranih èasopisa.

Od 1953. g. pa sve do svoje smrti predstojnik je biblioteke Pravnog fakulteta koja u to vrijeme doživljava svoj procvat. Dvanaest godina bio je (od 1953—1965) glavni urednik »Zbornika PFZ«. Kao predsjednik vodio je i Društvo sveuèilišnih nastavnika. Niz godina predstavljao je Društvo u meðunarodnom udruženju  sveuèilišnih profesora i lektora I.A.U.P.L. (International Association of University Professors and Lecturers u Londonu)

Društveni i javni rad prof. Horvata nije se ogranièio samo na Sveuèilište i fakultet. On je aktivno uèestvovao u upravi velikog broja nauènih, umjetnièkih, kulturnih i uopæe javnih institucija našega života. Bio je potpredsjednik Udruženja pravnika SRH, èlan Savjeta Advokatske komore u Zagrebu, èlan Savjeta Nacionalne i sveuèilišne biblioteke u Zagrebu, èlan Savjeta za nauèni rad SRH te Odbora za društvene nauke i Komisije za pravne nauke istog savjeta, èlan ravnateljstva Hrvatskog glazbenog zavoda, predsjednik Savjeta Izdavaèkog zavoda Matice Hrvatske i drugih.

Bio je èlan èitavog niza udruženja: Povijesnog društva Hrvatske, Jugoslavenskog udruženja za politièke nauke itd. Od inozemnih društava spominjem njegovo èlanstvo u Societe de legislation comparee u Parizu, Sociele d'histoire du droit, u Parizu, Societe d'histoire du droits de l'Anliquite u Bruxellesu, Societé Jean Bodin pour l'histoire des institutions u Bruxellesu i Societé europeanne de culture u Rimu.


Akademik Teodor Variæak
(1907-1977)

Rektor (1952-1953.)

Predsjednik Društva nastavnika i suradnika Sveuèilišta, visokih škola i nauènih ustanova SRH (1954-1956)

Od 1947. profesor histologije, embriologije i anatomije, te predstojnik istoimenog zavoda na Veterinarskom fakultetu. Èlan JAZU. Istièe se u istraživanju vaskularnog sistema jetre, napose u sisavaca i riba te uloge mastoci-ta u histodinamiici vezivnog tkiva. Vrijedne su i njegove komparativne studije o hemopoe-zi, zatim o ulozi mukopolisaharida kao transportera metabolièkih tvari i tvorca meðustaniène supstancije, te o morfolgiji i fiziologiji placente, vezivnom tkivu i endokrinim žlijezdama. Dugogodišnji je urednik Acta biologica, Thalassia Jugoslavica JAZU i Biološkog glasnika.

 

Božo Težak
(1907-1980)

Predsjednik Društva nastavnika sveuèilišta, visokih škola i suradnika nauènih ustanova NRH (1956-1958).

Fizikalni kemièar, pionir informacijskih znanosti u Hrvatskoj, prvi organizator civilne zaštite u gradu Zagrebu   Roðen je u Varaždinu gdje je stekao osnovnu i srednju naobrazbu.Na studije dolazi u Zagreb, gdje je 1930. godine diplomirao kemiju na Tehnièkom fakultetu. Godine 1930/31. boravio je na University College u Londonu, gdje ga Profesor F. G. Donnan, radovima na stvaranju taloga barijevog sulfata, usmjerava u podruèje fizikalne kemije elektrolitskih otopina, koje je postalo njegov temeljni znanstveni zadatak, a kasnije i znanstveni zadatak njegovih uèenika.
Po odsluženju vojnog roka, od 1932. do 1936. godine, službovao je kao ingenieur graðanskog reda u Vojno-kemijskom zavodu Obiliæevo. Tamo je konstruirao civilnu masku M33. 1937/38. godine upravitelj je pogona Gradske plinare u Zagrebu.

Godine 1938. gradi Školu za civilnu zaštitu.
Doktorat kemijskih znanosti postiže obranom disertacije pod naslovom: “Istraživanje taložnih struktura barium sulfata” u Ljubljani 1945.
Objavio je 161 znanstveni i struèni rad iz podruèja kemije i organizacije znanstvenoga rada te 90 iz podruèja dokumentacije, bibliotekarstva i informacijskih znanosti.

Obavljao je dužnosti: dekana PMF, bio je èlanom Senata Sveuèilišta, voditelj Centra za postdiplomski studij bibliotekarstva, dokumentacije i informacijskih znanosti, predsjednik Asocijacije nauènih unija (kao predsjednik afirmira potrebu djelovanja znanstvenika u toj nevladinoj asocijaciji povezujuæi se s opæe-svjetskim sustavom znanstvene svijesti (ICSU); prvi je, a kasnije sve do svoje smrti, i poèasni predsjednik Unije kemijskih društava Jugoslavije, predsjednik Društva za informatiku Hrvatske, direktor Referalnog centra Sveuèilišta u Zagrebu i Internacionalnog referalnog centra o opremi za obradu informacija.
Bio je èlanom brojnih strukovnih društava, hrvatskih i medjunarodnih - Hrvatskoga kemijskog društva od njegovog osnivanja 1926. godine (njegovim je predsjednikom 1952.-1953. godine), Društva nastavnika i suradnika Sveuèilišta, visokih škola i znanstvenih ustanova SR Hrvatske, American Chemical Society, American Documentation Institute, Association of Special Libraries - London, The Faraday Society - London, Deutsche Bunsen-Gesellschaft, Kolloid-Gesellschaft, The Chemical Society - London, American Society for Information Science, te èlanom Redakcijskog savjeta u Current Abstracts of Chemistry and Index Chemicus – Philadelphia.
   
Tijekom boravka u Londonu (1930/31.), imajuæi na raspolaganju bogate znanstvene knjižnice, spoznao je znaèaj organiziranog prilaza znanstvenoj literaturi. Knjižnièni fond Fizièko-kemijskog instituta i Hrvatskoga kemijskog društva objedinio je 1946. godine, osnivanjem Zavodske biblioteke koja je prerasla u otvorenu, svim potencijalnim korisnicima dostupnu Centralnu kemijsku biblioteku, danas jednu od sedam strukovnih knjiznica Prirodoslovno-matematickog fakulteta, koju koriste kako istraživaci Sveuèilista, tako i djelatnici i suradnici raznih znanstvenih instituta, ali i privrednih organizacija. Time je jedan Zavod, odnosno njegova zavodska knjižnica, postala neosporno centralna toèka i jaka veza znanosti i privrede.  Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja.

 

 

Akademik Ljudevit Jonke
(1907-1979)

Predsjednik Društva nastavnika sveuèilišta, visokih škola i suradnika nauènih ustanova NRH (1958-1960).

Roðen je u Karlovcu. Završio je klasiènu gimnaziju i otputio se u Zagreb na Filozofski fakultet: ondje je 1929. diplomirao "historiju južnoslavenskih književnosti (A), hrvatski jezik sa staroslavenskim (B) i narodnu historiju, ruski i latinski (C - predmet)". U Pragu, na znamenitom Karlovom sveuèilištu (1930 - 1932) usavršavao je slavistièka i bohemistièka znanja te širio svoje jezikoslovne uvide. Prvo njegovo radno mjesto bilo je na gimnaziji na Sušaku (1933 - 40). God. 1941. surað uje u "Hrvatskoj enciklopediji", a sljedeæe ga je godine profesor Stjepan Ivšiæ izabrao za svojega asistenta na Katedri za slavensku filologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.
Od prvih poslijeratnih godina sveuèilišna se Jonkeova karijera kreæe u dva smjera, kroatistièkom i bohemistièkom: nakon što mu je 1945. potvrð en izbor iz 1942., narednih je godina izabran za lektora za èeški jezik (1947) pa za predavaèa za èeški jezik i književnost (1948). Prva službena dužnost u vezi s hrvatskim književnim jezikom stigla je 1949. izabran za predavaèa suvremenoga hrvatskoga književnoga jezika (docentom je postao 1950., izvanrednim profesorom 1955, redovitim profesorom 1960). Na matiènom je fakultetu obnašao brojne dužnosti: bio je, izme ð u ostaloga, direktor vrlo važnoga fakultetskoga Instituta za lingvistiku (1961 - 64) i dekan (1963 - 65). Jonke je ostavio dubokoga traga u Hrvatskom filološkom društvu (bio je 1950. jedan od suosnivaèa te strukovne udruge, njezin prvi tajnik od 1959. do 1963., urednik èasopisa "Jezik" 17 godina) i Matici hrvatskoj (njezin potpredsjednik 1960. do 1962. i predsjednik od 1970. do ukinuæa). Njegovo djelo i djelovanje rezultiralo je izborom u JAZU (1958. izvanredni, 1963. pravi èlan; od 1965. do 1971. bio je direktor Akademijina Instituta za jezik). U dva je navrata bio gost profesor na Slavenskom institutu Sveuèilišta u Kölnu (1964/65. i 1973/75). God. 1973. je umirovljen.

 

 

 

Akademik Aleksandar Goldštajn
(1912-)


Predsjednik Društva nastavnika sveuèilišta, visokih škola i suradnika nauènih ustanova NRH (1960-1966).

Sveuèilišni profesor, pravni znanstvenik, pisac. Rodio se u Vinkovcima gdje je završio puèku školu i gimnaziju 1930. Pravo studira na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao 1938. na istom fakultetu. Poèeo je raditi u Osijeku kao pripravnik i odvjetnik. Na poèetku rata je u talijanskom zarobljeništvu u Dalmaciji, 1943. odlazi u partizane gdje organizira civilno sudstvo. Od 1945. je pri ZAVNOH-u, i Vladi Hrvatske na zakonodavnim poslovima. Nakon rata odlazi u Beograd u Vladu FNRJ na sliène poslove. Glavni je osnivaè privrednog sudstva u drugoj Jugoslaviji braneæi naèelo zakonitosti, i prvi je predsjednik Vrhovnog privrednog suda Jugoslavije od 1954. Godine 1959. vraæa se u Zagreb gdje je izabran za redovitog profesora na Pravnom fakultetu na katedri Trgovaèkog prava, kasnije Privrednog prava. U nastavu fakulteta uvodi 1968. predmet Pravo meðunarodne trgovine.
Bio je na brojnim meðunarodnim pravnim specijalizacijama u Engleskoj, Francuskoj, Švicarskoj, SAD-u i Njemaèkoj. Uz  znanstveni i nastavni rad na fakultetu, sudac je Ustavnog suda Hrvatske od 1967. do 1973. U meðuvremenu je angažiran i u meðunarodnim pravnim sudovima i arbitražnim institucijama. Tako je èlan Arbitražnog suda meðunarodne trgovaèke komore u Parizu  od 1958., Internacionalnog centra za plaæanje i investicije u Washingtonu (1974.), Stalnog tribunala za arbitražu u Haagu od 1982. i drugih. Znanstveni interes mu je bio na podruèju privrednog prava, meðunarodnog trgovaèko ugovornog i arbitražnog prava kao i problema pravnog sustava u Jugoslaviji. Objavio je niz knjiga, udžbenika, monografija i struènih pravnih rasprava u periodièkim publikacijama Ekonomskog instituta u Zagrebu i HAZU-a, te drugim domaæim i inozemnim publikacijama iz Londona, Züricha. Znaèajnija djela su mu: «Privredno ugovorno pravo», (1967.), «Meðunarodno trgovaèko pravo» (1970.), «Meðunarodna trgovaèka arbitraža», 1-3, (1975./77.), «Trgovaèko ugovorno pravo», (1991.) i brojna druga.
Èlan je JAZU-a, izvanredni od 1979. a redoviti od 1991. (od 1992. HAZU-a).

 

 

Petar Šimleša
(1910-1988)

Predsjednik Društva nastavnika sveuèilišta, visokih škola i suradnika nauènih ustanova NRH (1966-1967).

Roðen je u mjestu Ljuša kraj Jajca, BiH. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, doktorirao 1951. Bio uèitelj osnovne škole, nastavnik Graðevinske škole, Škole narodnog zdravlja, Ogledne škole i mentor vježbaonice u Zagrebu. Radio i kao prof. Uèiteljske škole u Zagrebu; od 1946. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, redoviti profesor od 1960. Predstojnik Katedre za didaktiku i metodiku, proèelnik Odsjeka za pedagogiju i dekan Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio tajnik, predsjednik. (1970-71) i poèasni predsjednik HPKZ-a; predsjednik Prosvjetnog savjeta Hrvatske (1972-1988); zastupnik u Saboru; pokretaè, ured. i suradnik pedagoških èasopisa i listova (Pedagoški rad, Pedagogija, Školske novine i dr.); suured. Enciklopedijskog rjeènika pedagogije (1963), Pedagoške enciklopedije (1989). Odlikovanje "J. A. Komensky", nagrade "Ivan Filipoviæ" i "Božidar Adžija".

 

 

Akademik Hrvoje Požar
(1916-1991)

Predsjednik Društva sveuèilišnih nastavnika (1967-1971)

Inženjer, doktor tehnièkih znanosti, sveuèilišni profesor, znanstvenik svjetskog glasa, enciklopedist i akademik.

Roðen 5. srpnja 1916. u Kninu. Gimnaziju je pohaðao u Kninu, Šibeniku i Zagrebu. Maturirao je 1934. godine u Zagrebu.
Diplomu inženjera elektrotehnike na Elektrotehnièkom fakultetu u Zagrebu stekao je 1939. Godine 1950. honorarni je nastavnik na Elektrotehnièkom fakultetu u Zagrebu. Godine 1951. habilitira kao privatni docent. Doktorat tehnièkih znanosti stekao je 1955. Za dekana Elektrotehnièkog fakulteta u Zagrebu izabran je 1960/1962 te 1968/1970. Godine 1970/1972 prorektor je Sveuèilišta u Zagrebu. Za redovitog èlana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 1975. Za svoj rad primio je niz nagrada i odlikovanja. Godine 1989. dodijeljena mu je Povelja Sveuèilišta u Zagrebu za doprinos razvoju tehnièkih znanosti.

 

Antun Zimolo
(1912-)

Predsjednik Društva sveuèilišnih nastavnika (1971-1974) i (1978-1980)

Anton Zimolo roðen je u Mostaru. Diploma doktora medicine stekao je 1936. god., a još za vrijeme studija je, koristeæi ljetne odmore, marljivo volontirao u rodilištu u Pragu te u Propedueutièkoj klinici u Parizu, a istovremeno je sudjelovao u sastancima europskih studenata medicine.

Po završetku lijeènièkog staža radi kao vojni lijeènik, a 1943. god kao sudionik NOP-a obavlja dužnost lijeènika i referenta saniteta brigade i potom divizije, te od proljeæa 1944. - 1947. obavlja dužnosti šefa odsjeka sanitetskog odjela Vrhovnog Štaba. Nakon rata 1948. zapoèinje specijalizaciju iz patološke anatomije u Zagrebu kod prof Saltykowa. U toku i nakon specijalizacije kao stipendist Svjetske zdravstvene organizacije boravi u pato-anatomskim zavodima u Lausanni i Montrealu, potom u sklopu postdiplomskog usavršavanja radi u Opstetricijskom i ginekološkom zavodu u Londonu i histopatološkom laboratoriju kod oca moderne histokemije prof Pearse-a.

Medicinski fakultet u Zagrebu izabire dr Zimolu za asistenta 1951., za naslovnog docenta 1958., za izvanrednog profesora 1963., a za redovnog profesora 1969.

Kao predstojnik Zavoda za patologiju, prof Zimolo kreæe u osnivanje novih laboratorija i pogona Zavoda po uzoru na svjetske zdravstvene centre. Prof Zimolo osniva Odjel za medicinsku citologiju i citodijagnostiku, a nakon toga, zajedno sa prof Huptmanom pokreæe postdiplomski teèaj iz medicinske citologije i citodijagnostike. Zajedno sa Biološkim institutom Sveuèilišta i Institutom "Ruðer Boškoviæ" otvara u Zavodu Laboratorij za elektronsku mikroskopiju. Prof Zimolo ureðuje zavodsku knjižnicu i preureðuje histopatološki laboratorij Zavoda. Zatim osniva Zakladu prof. Sergija Saltykowa, pri Zavodu. Rad Zavoda pak približava klinièkim koncepcijama, potièuæi klinièko-patološke konferencije.

Prof. Zimolo postepeno organizira pato-anatomsku službu u bolnicama i klinikama Zagreba, te pomaže organiziranje brojnih odjela za patologiju širom Hrvatske, a posebno u Slavoniji.
Prof Zimolo je sa suradnicima organizirao prvih deset Memorijalnih sastanaka prof Saltykowa. Posebno treba istaknuti, da  je 1969. velikim, poglavito vlastitim, zalaganjem organizirao vrlo uspješan I Kongres patologa u Zagrebu, na kojem su sudjelovali, pored brojnih domaæih struènjaka, i predstavnici 16 zemalja iz Europe i Amerike.
Prof Zimolo veæ od 1952. aktivno radi na reformi medicinske nastave: 1953. sudjeluje na Prvoj svjetskoj konferenciji za medicinsku nastavu u Londonu, 1973. u Kopenhagenu djeluje kao èlan savjeta u Društvu za medicinsku nastavu u Europi.

Kao prvi prodekan je Medicinskog fakulteta 1966. - 1970.

Kao dekan Medicinskog fakulteta 1970.-1974. prof Zimolo se zalaže za uvoðenje i jaèanje novih nastavnih disciplina, npr. klinièke farmakologije, medicinske informatike i dr, te za funkcionalno povezivanje veæih znanstveno-nastavnih tematskih cjelina na fakultetu i u zdravstvu. U to vrijeme je izabrano nekoliko nastavnika imunologije, a poèela je tada još fakultativna nastava imunologije za medicinare. Prof Zimolo zagovara èvršæe kriterije u izboru nastavnika, te veæe sudjelovanje asistenata i studenata u odborima i organima fakulteta. U vrijeme dekanskog mandata prof Zimola, izabrano je nekoliko desetaka mladih asistenata, izdan je novi nastavni program za I i II godinu studija, a poboljšano je izdavanje skripata i udžbenika. Ostvareni su bolji uvjeti za znanstveni, nastavni i struèni rad, ureðene su studentske prostorije, a dana je veæa podrška èasopisu "Medicinar", te meðunarodnoj izmjeni i ljetnoj praksi studenata u inozemstvu. U 1972. je poèela gradnja vrijednog fakultetskog objekta Šalata IIIb u koji je ukljuèena i nova suvremena medicinska knjižnica (voditelj dr. Petrak), tri predavaonice, veæi prostori za studente, redakcija lista "Medicinar" i menza.

Prof Zimolo je kao predsjednik Društva nastavnika i suradnika Sveuèilišta, visokih škola i znanstvenih ustanova Hrvatske potakao osnivanje i rad teèajeva za pedagogiju za asistente, te rad skupine govorništva za asistente i studente, a sudjelovao je u radu više Odbora za zdravstvo, obrazovanje i znanost.

Prof Zimolo zaslužan je za inicijativu u osnivanju komisije za stambene probleme èlanova Sveuèilišta. U toj akciji Sveuèilište je izgradilo više svojih velikih stambenih zgrada.

Od 1969. g. bio je predsjednik odbora za investicije Sveuèilišta, koji je izgradilo Plan perspektivne gradnje Sveuèilišta, kao èlan Skupštine grada Zagreba suraðivao je u pripremama Generalnog urbanistièkog plana grada Zagreba koji je objavljen 1970.g.

Prof Zimolo je objavio oko 150 radova iz infektologijske, kardiovaskularne, ginekološke i perinatološke patologije, a niz radova je epidemiološki usmjeren na osnovi patomorfološke dijagnostike i rane detekcije malignih neoplazmi, osobito karcinoma želuca i karcinoma cerviksa. Sudjelovao je u izdavanju nekoliko udžbenika te brojnih brošura iz podruèja javnog zdravstva.

Prof Zimolo je vrlo aktivan èlan Akademije Medicinskih znanosti Hrvatske od 1972.g. Organizirao je simpozij "Razvoj i zadaæa suvremene patologije". Sudjeluje u radu Kolegija temeljnih medicinskih znanosti i u Kolegiju javno zdravstvo. Èlan je Senata Akademije u kojemu aktivno sudjeluje brojnim raspravama, 2005. dobio je naziv Laureta Akademije medicinskih znanosti.
Prof Zimolo bio je predsjednik Republièkog odbora za borbu protiv raka 1960. - 1967.

Sudionik je osnivaèkog sastanka 1964. g. u Salzburgu i èlan Europskog društva za patologiju.

1972. - 1976. bio je predsjednik Udruženja patologa, poèasni je èlan Društva za patologiju  i sudsku medicinu,  a poèasni je èlan  Hrvatskog lijeènièkog zbora i Lijeènièke komore. U Zboru je èlan sekcije za patologiju, perinatologiju, humanu genetiku, medicinsku informatiku i niza drugih. Èlan je "Advisory board of Pathology" u Kopenhagenu, European Societv of Pathologv, sudionik je osnivaèkog sastanka i èlan Savjeta Europskog društva za patologiju i poèasni je èlan društva za patologiju Poljske i Društva za patologiju Njemaèke (DDR), a bio je èlan Savjeta redakcije èasopisa "Pathologia Europea" i "Excerpta medica".

Predsjednik Svjetske organizacije za medicinsku nastavu dodijelio mu je pismeno visoko priznanje za zalaganje u usavršavanju medicinske nastave i Europi.

Prof Zimolo je nosilac brojnih priznanja, nagrada te ratnih i mirnodopskih odlikovanja - domaæih i inozemnih.

 

 

Veselin Simoviæ
(1930-)

Predsjednik Društva sveuèilišnih nastavnika i znanstvenih radnika Hrvatske (1975-1978)

Roðen je u Kruševicama, opæina Herceg Novi, Crna Gora. Gimnaziju je završio u Nikšiæu 1948. godine, a iste godine upisao se na Graðevinski odjel Tehnièkog fakulteta Sveuèilišta u Zagrebu. Diplomirao je na Graðevinskom odjelu AGG fakulteta u prosincu 1957. godine. Na dužnost asistenta na Graðevinskom odjelu AGG fakulteta u Zagrebu za predmet Teorija konstrukcija stupio je 1. 12. 1959. godine. Godine 1965. habilitirao je za zvanje docenta na temelju habilitacijskog rada, održanog predavanja i provedenog nauènog kolokvija. U veljaèi 1966. izabran je i postavljen za docenta na Graðevinskom fakultetu Sveuèilišta u Zagrebu.
Znanstveni stupanj doktorata tehnièkih znanosti stekao je u svibnju 1969. godine. U veljaèi 1971. izabran je za izvanrednog profesora na Graðevinskom fakultetu u Zagrebu, a za redovitog profesora izabran je prvi put u veljaèi 1976., a ponovo je biran u isto zvanje dva puta: 1982. i 1987.
U lipnju 1972. izabran je prvi put za dekana Graðevinskog fakulteta, na istu dužnost je bio biran još dva puta, a na dužnosti predsjednika Graðevinskog instituta, u èijem su sastavu bila 4 graðevinska fakulteta u Hrvatskoj, bio je 1979. do 1991. Nakon asistentskog rada kroz dva izborna razdoblja (6 godina) preuzeo je 1965./66. šk. godine samostalno nastavu iz predmeta Graðevna statika I. i II. Te je predmete predavao, osim u Zagrebu i na graðevinskim studijima u Splitu, Rijeci i Osijeku. Predavao je i kreirao na poslijediplomskom studiju predmete: Betonski objekti, Posebni objekti i Naborane konstrukcije. Sudjelovao je povremeno u poslijediplomskoj nastavi na Graðevinskom fakultetu u Beogradu i Graðevinskom fakultetu u Sarajevu. Obavljao je brojne poslove u domaæim i meðunarodnim znanstvenim i struènim udruženjima.

U Društvu sveuèilišnih nastavnika i znanstvenih radnika Hrvatske bio je tajnik Društva od 1965. do 1971., podpredsjednik od 1971. do 1975., a predsjednik Društva bio je od 1975. do .1978. Od 1978. do 1981. bio je predsjednik Saveza univerzitetskih nastavnika i nauènih radnika Jugoslavije.

Dobio je brojna priznanja od kojih se navode samo najvažnija:
– Republièka nagrada za znanstveni rad „Nikola Tesla“ (1973.)
– Orden rada sa crvenom zastavom dodijeljen za aktivnost u Meðunarodnom konzultativnom odboru UN-a za pomoæ Crnoj Gori nakon potresa (1979.)
– Nagrada za životno djelo od Hrvatskog saveza graðevinskih inženjera (1996.).

Umirovljen je kao redoviti profesor 1996. godine.

Zbog posebnih zasluga za napredak i razvitak Sveuèilišta u Zagrebu te za meðunarodnu priznatu nastavnu i znanstvenu izvrsnost, posebice u tehnièkom znanstveno-nastavnom podruèju, izabran je 2000. godine u poèasno zvanje professor emeritus.

 

Branko Kraljiæ
(1915-1996)

Predsjednik Društva sveuèilišnih nastavnika i znanstvenih radnika Hrvatske (1980/1981)

Od 1949. radi na Šumarskom odjelu Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Skopju. 1953. izabran za izvanrednog za 1960. za redovitog profesora. Doktorirao je 1956. na Ekonomskom fakultetu Sveuèilišta u Zagrebu. Od 1961. radi na Šumarskom fakultetu Sveuèilišta u Zagrebu kao redoviti profesor. Predaje pet predmeta dodiplomskog i pet predmeta postdiplomske nastave iz znanstvene organizacije te mikro i makro ekonomike šumarstva i preradbe drva. Bio je direktor Instituta za šumarska istraživanja te nastavnik u Visokoj školi za organizaciju rada Kranj, honorarni redovni profesor Ekonomike šumarstva na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Autor je 20 knjiga, 9 udžbenika, 7 internih skripata i više od 190 znanstvenih i struènih radova.

 

 

Akademik Milan Meštrov
(1929-

Predsjednik Društva sveuèilišnih nastavnika (1981-1982)

Roðen je u Tisnom, otok Murter. Završio klasiènu gimnaziju u Dubrovniku 1948. Diplomirao je biologiju na PMF-u u Zagrebu 1954. godine. Za asistenta u Zoologijskom zavodu izabran je 1955. Doktorirao je 1959. Za docenta je izabran 1962, za izvanrednog profesora 1968. a redovitog profesora 1973. Specijalizirao se i usavršavao u inozemnim institutima (Toulouse, Paris, Lile). Glavni kolegiji na diplomskoj nastavi koje je vodio su iz podruèja ekologije životinja, zoogeografije, biocenologije i zaštite prirode. Uveo je nove kolegije na dodiplomskoj nastavi s terenskom nastavom i s praktikumima te seminarima koji prije nisu postojali. Kao predstojnik Zavoda tijekom 12 godina uredio je i opremio laboratorije, praktikume, radne kabinete i ostale prostore za nastavu i znanstveno-istraživaèki rad. Na postdiplomskoj nastavi iz podruèja biologije, bio je voditelj smjera ekologija. Sudjelovao je u formiranju nastavnih planova i programa na dodiplomskoj i postdiplomskoj nastavi. Na postdiplomskoj nastavi predavao je predmete: Koncept ekosistema, Energetski i trofièki odnosi u ekosistemima, Metodologija izrade ekoloških studija, biologija voda na kopnu, biologija oneèišæenih voda. Osim na Prirodoslovno-matematièkom fakultetu, odnosno Sveuèilištu u Zagrebu, sudjelovao je u izvoðenju postdiplomske nastave na Prirodno-matematièkom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu, Graðevnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu te Arhitektonskom fakultetu (Urbanizam i Prostorno planiranje), Tehnološkom fakultetu (Ekološko inženjerstvo), Graðevinskom fakultetu (Sanitarna hidrotehnika) i Medicinskom fakultetu (Zdravstvena ekologija) Sveuèilišta u Zagrebu s kolegijima adekvatnih sadržaja iz podruèja ekologije. Obnašao je dužnost prodekana Fakulteta u dva navrata a dekansku dužnost 1972-1974. Osnivaè je Hrvatskog ekološkog društva te predsjednik znanstvenog vijeæa Instituta za biologiju Sveuèilišta u Zagrebu. Redoviti je èlan HAZU, èlan Akademije znanosti u New Yorku te èlan Francuskog zoološkog društva, INTERCOL. Dobitnik je niza društvenih priznanja u zemlji i inozemstvu.

 

 

Alica Bauman
(1928-)

Predsjednica Društva sveuèilišnih nastavnika i drugih znanstvenika (1982-1984).

Roðena 1928. godine u Zagrebu gdje je završila Njemaèku evangelièku školu i I. klasiènu gimnaziju. Diplomirala je na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Godine 1959. zapoèela je raditi kao asistent u Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada JAZU (IMI), u Laboratoriju za radioaktivnost biosfere.

1960. završila je školu za primjenu radioizotopa Vinèe. 1961.  godine bila je stipendist u Rimu, Centro Studi Nucleari della Casaccia u Laboratorio per la Radioativitta Ambientale.

1965. godine doktorirala je iz podruèja tehnièkih znanosti na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu.

Od kraja 1968. godine do poèetka 1970. boravi u Indiji, te radi kao volonter-asistent na katedri za kemijsko inžinjerstvo Warangal Regional Engineering College-u država Andhra Pradesh.

Od godine 1970. suraðuje sa Centralnim institutom World Health Organization (WHO) u Le Vesinnetu na interkalibraciji uzoraka životne sredine kontaminiranih prirodnim i fisionim radionuklidima.

Od 1972. do 1981. godine sekretar je Jugoslavenskog nacionalnog komiteta za UNESCO-v program "Èovjek i biosfera". Od 1972. je vrlo èesto povremeni ekspert organizacija Ujedinjenih nacina kao što je UNESCO, UNEP, IAEA, WHO, te regionalne organizacije Alpe Adria. 1972. godine završila je Summer school  in Health Physics Imperial College of Tecnology, London.

Od 1974. suraðuje sa Veterinarskim fakultetom u Sarajevu, Zavodom za radiologiju. Od 1977. godine zadužena je za informacijske podatke vezane za ionizacijsko zraèenje za cijelu Jugoslaviju u okviru UNEP-ovog Meðunarodnog referalnog sistema za izvore informacija programa UN za èovjekovu okolinu INFOTERRA.

Od 1980. godine predaje na postdiplomskom studiju Veterinarskog fakulteta u Sarajevu predmete Radiokemija, Nuklearna instrumentacija i Radioekologija do 1988. godine. 1982-1983 godine predaje na Medicinskom fakultetu u Zagrebu u okviru nastave ONO-a predmet Radiološka zaštita.

Od 1977. godine voditelj je Laboratorija za radioaktivnost biosfere.

1986. godine dr. Bauman pored zabrane saveznih i republièkih državnih organa izvijestila je javnost o nesreæi u Èernobilu, te dala prve zaštitne mjere za puèanstvo. Sudjelovala je u svim komisijama na republièkom i saveznom nivou vezanim za Èernobil.

Od 1991-1993 vodi meðunarodnu suradnju na projektu UNEP/WHO Global Environmental Radioation Monitoring Network GERMON za Republiku Hrvatsku. Èlan je nekoliko domaæih i meðunarodnih znanstvenih udruženja. Èlan je u društvima:

  • Hrvatsko društvo za zaštitu od zraèenja (èetiri godine podpredsjednica)
  • Društvo sveuèilišnih nastavnika i znanstvenih radnika (èetiri godine predsjednica 1982-1986)
  • Društvo inžinjera i tehnièara Hrvatske (1960-)
  • Hrvatsko kemijsko društvo
  • Hrvatsko društvo za èisti zrak
  • Društvo prijatelja prirode "Lijepa Naša"
  • Hrvatsko toksikološko društvo
  • Society for Risk analysis USA
  • European Society for Risk Analsysis
  • International Society of Exposure Analysis

Èlan je Savezne komisije za standardizaciju. Èlan je Savene komisije za zaštitu od zraèenja. Èlan je Republièkog štaba civilne zaštite 1979-1983 i 1991-1993.

Od 1991-1993 èlan Glavnog stožera štaba saniteta Republike Hrvatske i èlan Kriznog štaba Sveuèilišta u Zagrebu.

Autorica je velikog broja znanstvenih radova i dobitnica niza domaæih i meðunarodnih priznanja. Kao ugledna javna liènost i jedina žena profesorica Bauman izabrana je 1990. u Komisiju za nadzor prvih demokratskih izbora u Republici Hrvatskoj.

Nakon proglašenja Republike Hrvatske bila je jedan od osnivaèa udruženja "Lijepa naša" 1991. Prestala je sudjelovati u tom udruženju odlaskom u mirovinu 1993. godine.

 

 

Josip Nochta
(1924. – 1995)

Predsjednik Društva sveuèilišnih nastavnika i drugih znanstvenika (1984-1986)
Josip Nochta diplomirao je klarinet na Akademiji za glasbo u Ljubljani gdje je 1972. kod Mihe Gunzeka završio i specijalizaciju. Od 1942. u Zagrebu je solist Opernog orkestra HNK, 1957. - 1960. prvi klarinetist Simfonijskog orkestra RTV i 1960. - 1978. solist Zagrebaèke filharmonije. Od 1978. profesor je na Muzièkoj akademiji u Zagrebu. Istakao se kao vrstan orkestralni i komorni muzièar. Odlikovao se izvrsnom tehnikom i istanèanim osjeæajem za gradnju melodijske linije i tonsku boju. Od 1973. èlan je Zagrebaèkog duhaèkog kvinteta s kojim je ostvario više od 900 javnih nastupa, snimio nekoliko nosaèa zvuka i brojne trajne snimke za potrebe HRT. U njegovom repertoaru znaèajno mjesto zauzimaju djela hrvatskih skladatelja. Za svoje djelovanje ansambl je dobio više domaæih i stranih priznanja i nagrada.

 

 

Božidar Jelèiæ
(1930-)

Predsjednik Društva sveuèilišnih nastavnika i drugih znanstvenika (1986-1993).

Prof. emeritus dr. sc. Božidar Jelèiæ roðen je 1930. u Vuèitrnu. Osnovnu školu pohaðao je u Ohridu i Sušaku, a gimnaziju u Zagrebu. Od 1947. do 1950. bio je pitomac Vojno-pomorske tehnièke akademije. Iz zdravstvenih razloga napustio je službu u ratnoj mornarici 1953. godine. Pravni fakultet u Zagrebu upisao je 1952. godine, a diplomirao je 1956. godine. U vremenu od 1960. do 1962. godine studirao je na Ekonomskom fakultetu u Frankfurtu /M (smjer Volkswirtschaft).


Za asistenta iz predmeta Financijsko pravo i financijska znanost na Pravnom fakultetu u Zagrebu izabran je 1957. godine. Doktorirao je 1962. godine. Iste je godine izabran za docenta. Za izvanrednog profesora izabran je 1966. godine, a sa tek navršenih 40 godina bio je izabran za redovitog profesora. U vrijeme izbora bio je najmlaði redoviti profesor Sveuèilišta u Zagrebu.


Od 1970. do 1975. godine bio je (prvi) direktor Sveuèilišnog instituta za javne financije (danas Institut za javne financije).


Od 1976. do 1980. godine bio je prorektor Sveuèilišta, a od 1983. do 1985. godine dekan Pravnog fakulteta.


Predstojnik katedre Financijsko pravo i financijska znanost bio je u vremenu od 1980. do 1998. godine.


Gotovo 6 godina proveo je na struènom usavršavanju u inozemstvu (SR Njemaèka, SAD, Maðarska, Poljska, Rusija, Ukrajina).


U prikazu znanstvenog opusa profesora Jelèiæa (26 knjiga i oko 400 znanstvenih i struènih radova) posebno treba istaknuti èinjenicu, da je on u nas prvi autor koji je sustavno, cjelovito i na jednom mjestu - u knjizi Nauka o financijama i financijsko pravo (Zagreb 1983. god.) - obradio materiju koja je predmet izuèavanja kako financijske znanosti (koja se u nas predaje od 1772. godine) tako i financijskog prava (ukljuèenog u nastavni plan Pravnog fakulteta 1850. godine). Knjiga je pobudila iznimno veliki interes u znanstvenoj i struènoj javnosti. O tome najbolje govori podatak da je prikazana u 13 struènih èasopisa bivše Jugoslavije kao i u dva ugledna inozemna èasopisa. O knjizi je pisano i u dnevnom tisku te je bilo prikazano na radiju i televiziji.


Jelèiæ je naš najèešæe citirani autor u radovima u kojima je obraðena problematika financijske aktivnosti države. Može se reæi da i nema serioznog rada na ovim prostorima u kojima se raspravlja o nekim od brojnih aspekata (pravnih, ekonomskih, socioloških, politièkih i dr.) prikupljanja javnih prihoda, njihove raspodjele i trošenja, a da se autori ne pozivaju na spoznaje, stajališta, analize i ocjene sadržane u Jelèiæevim knjigama i èlancima. Jelèiæev je rad poznat i priznat i izvan naših granica. O tome svjedoèi i èinjenica da je objavio knjigu i dvadesetak èlanaka u inozemstvu, da je održao predavanja na brojnim stranim sveuèilištima, da je bio organizator dviju meðunarodnih konferencija u zemlji i èlan organizacijskog odbora desetak meðunarodnih skupova financijskih struènjaka održanih u inozemstvu.


Veliki doprinos profesora Jelèiæa istraživanju, prouèavanju i promoviranju akcija i mjera države u financijskoj sferi pribavila mu je znaèajna društvena priznanja. Tako je 1974. i 1984. godine dobio republièku nagradu za znanstveni rad, a 1999. godine nagradu HAZU za najveæe dostignuæe u podruèju društvenih znanosti za 1998. godinu. Od 1985. godine je èlan suradnik HAZU. Jedan je od utemeljitelja i èlan Predsjedništva Akademije pravnih znanosti Hrvatske. Sveuèilište "Taras Ševèenko" u Kijevu podijelilo mu je poèasni doktorat nauka (dr.h.c.) 1995. godine u povodu proslave 160. obljetnice rada. To je bio jedan od ukupno èetrdesetak takvih doktorata Kijevskog sveuèilišta. Poèasnim graðaninom (Honorary Citizenship) grada Baltimora postao je 1978. godine.


Godinama je bio predavaè i suvoditelj poslijediplomskog studija "Financijska teorija i financijska politika" Pravnog fakulteta u zagrebu kao i predavaè na poslijediplomskom studiju na Medicinskom fakultetu iz predmeta "Financiranje zdravstva". Bio je dugogodišnji èlan Pravnog savjeta IV Hrvatske, predsjednik Savjeta za porezni sustav Ministarstva financija, predsjednik Povjerenstva za polaganje ispita za porezne savjetnike i dr. Èlan Savjeta Hrvatske narodne banke bio je od 2000.-2006., a od 2007. godine èlan je Uprave Visoke poslovne škole Libertas. 2002. godine Sveuèilište u Zagrebu dodijelilo mu je poèasno zvanje professor emeritus.

 

 

 

Željko Horvatiæ
(1934-)

Prof. emeritus dr. sc. Željko Horvatiæ Predsjednik je u èetvrtom uzastopnom mandatu Društva sveuèilišnih nastavnika i drugih znanstvenika u Zagrebu (1993-)

Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1956.g., magistrirao 1962. i doktorirao 1977.g. Pravosudni ispit je položio 1958.g.

Šest godina je bio sudac i predsjednik suda (Kotarski sud Delnice) a deset godina je radio kao savjetnik i inspektor u pravosudnoj upravi. Više od èetvrt stoljeæa neprekidno je bio nastavnik kaznenog prava, meðunarodnog kaznenog prava i kriminologije, isprva na Pravnom fakultetu u Rijeci i zatim u Zagrebu. Na oba fakulteta bio je i dekan. Gotovo dva desetljeæa predavao je na Policijskoj akademiji u Zagrebu. Predavao je na pravnim fakultetima i radio na institutima u SAD (Yale i Duke Universitv), Italiji (Trieste, Catania, Roma, Siracusa), Austriji (Graz, Linz, Wien), Njemaèkoj (Freiburg/ Br. Heidelberg, Munchen), Poljskoj (Torun, Krakovv), Nizozemskoj (Den Haag), Sloveniji (Ljubljana) itd. Bio je dugogodišnji Predstojnik poslijediplomskog studija iz kaznenopravnih znanosti na Pravnom fakultetu u Zagrebu a predavao je i na na poslijediplomskim studijima na Medicinskom fakultetu u Zagrebu /sudska i socijalna psihijatrija/.

Aktivno je sudjelovao je na brojnim meðunarodnim struènim i znanstvenim kolokvijima i kongresima. Meðunarodnog udruženja za kazneno pravo (AIDP) Kongresima UN za prevenciju kriminala i postupanje s poèiniteljima kaznenih djela, Meðunarodnog kriminološkog udruženja, Meðunarodnog udruženja za društvenu obranu, Meðunarodnog udruženja za psihijatriju i pravo itd. Jedan je od utemeljitelja i u više mandata èlan uprave i predsjednik Hrvatskog udruženja za krivièno pravo, kasnije i sada, Hrvatskog udruženja za kaznene znanosti i praksu s aktivnim sudjelovanjem na gotovo svim savjetovanjima tih udruženja.

Èlan je Izvršnog odbora Savjeta za mir i prava èovjeka HAZU. Jedan je od utemeljitelja i Predsjednik Akademije pravnih znanosti Hrvatske.  Bio je èlan Odbora za ustav, poslovnik i politièki sustav Hrvatskog državnog Sabora i predsjednik Komisije za ratne zloèine Vlade RH te državni savjetnik u Ministarstvu pravosuða uprave i lokalne samouprave RH i predsjednik Komisije za izradu Kaznenog zakona RH iz 1997.g. Èlan je Odbora za pravosuðe Hrvatskog sabora i Nacionalnog vijeæa Hrvatskog sabora za praæenje Nacionalnog programa za borbu protiv korupcije 2006-2008.g. Bio je potpredsjednik X. Kongresa Ujedinjenih naroda za sprjeèavanje kriminala i postupanje s poèiniteljima kaznenih djela / Beè 2000.g./, èlan Izvršnog odbora Meðunarodnog znanstvenog i struènog savjetodavnog vijeæa Ujedinjenih naroda za prevenciju kriminala i pravosuðe (ISPAC). Èlan je Upravnog odbora Meðuregionalnog instituta Ujedinjenih naroda za istraživanje kriminala i pravosuða (ISPAC), voditelj izaslanstva Republike Hrvatske u Europskom odboru za probleme kriminala Vijeæa Europe (CDPC) i èlan Ureda tog odbora, Voditelj izaslanstva Republike Hrvatske u Skupini zemalja za borbu protiv korupcije Vijeæa Europe (GRECO) Voditelj i/ili èlan izaslanstva Republike Hrvatske u Komisiji za sprjeèavanje kriminala i kazneno pravosuðe Ujedinjenih naroda. U izaslanstvu Republike Hrvatske kao njen èlan ili voditelj sudjelovao u Ad hoc odborima Opæe skupštine Ujedinjenih naroda u pregovorima o Konvenciji UN protiv meðunarodnog organiziranog kriminala i Konvenciji UN protiv korupcije i u tijelima Vijeæa Europe za izradu Kaznenopravne konvencije protiv korupcije.

Od 1963. do 2006.g. objavio je deset knjiga i stotinjak struènih i znanstvenih radova iz kaznenog prava, meðunarodnog kaznenog prava, politike suzbijanja kriminala i kriminologije.
Godišnju državnu nagradu za znanost dobio je 2003.g.a Državnu nagradu za životno djelo u znanosti 2006.g. Za zasluge u znanosti odlikovan je redom Danice hrvatske s likom Ruðera Boškoviæa 1996.g.Sveuèilište u Zagrebu 2005.g. dodijelilo mu je poèasno zvanje profesora emeritusa tog Sveuèilišta.